Укупно приказа странице

среда, 26. фебруар 2014.

Beleška o "Urvideku" i drugim fenomenima Slobodana Tišme, književnika, performera, multimedijalnog umetnika i člana dve najbolje grupe sa ovih prostora Lune i La Strade




"Plivač sam na pustom moru, što se bori s talasima ovu noć. Bez obala."
(Slobodan Tišma: Plavi tonik
)





Slobodan Tišma mi je najbolji prijatelj još od dana kada se moj poslednji obesni teenage dan iščaurio u nešto sasvim drugo. Za klinca taloženog na iskričavosti glam-rocka, monotoniji krauta (krajnje bizarna priča, od fudbala sve počinje - pitajte Kebru ili Richarda Jobsona) i preko urgentne revolucije punka, kao uzburkavanje iz vedra neba me je za stolicu svezao demo-snimak La Strade: ON iliti Ulica. Nista slično do tada nisam čuo i, umesto raskoši mladih godina, na mene je naslonio nespokoj. To je bio trenutak kada sam shvatio da muzika nije samo zabava. Nedugo zatim, nekoliko demo-snimaka kasnije, u popodnevnim letnjim satima pod suncem, kao predgrupu Idola (?) gledao sam La Stradu u postavi u kojoj je, nekoliko dana kasnije, ostala samo Mina i - La Strada je postala Luna. Još uvek žalim što sam vremenom izgubio neponovljvi snimak: tri pesme, dovoljno za kompletnu metamorfozu. Ostalo je istorija. Za one koji ne pristaju na bilo šta, za one koji divotno i blistavo drago kamenje traže u sebi, ma koliko za druge njihov užitak ličio na bol.


Ne volim izraz fan, više volim termin srodna duša ili, kao što je sada popularno - soulmate. I takvih, nas koji vrebaju Slobodana Tišmu, svuda ima. Ne znam da li je sve ovo pretenciozno, ali oduvek je nešto postojalo u samoj Tišminoj pojavi, a pogotovo u njegovoj muzici, glasu i rečima. Negirao je da je muzičar, pesnik, pevač, pa šta je onda? Ispit savesti uvek prisutan u svim dodirima? Ko zna. Sa vama delim tajnu da sam kao gušter (u zimu) žrtvovao odsustvo, izgovarajući se više-ne-znam-čime, samo da bih gledao Lunin nastup u maloj sali SKC i da mi je taj koncert najdrači u čivotu. Još se sećam kako me je Spori Metropolis uverio u snove da postoje i drugi svetovi. Sećam se u magnovenju kako smo Rakezić i ja danima sedeli u čitaonici biblioteke i do ludila dovodili zaposlene tražeći sve moguće brojeve Letopisa Matice srpske tragajući i prepisujući Tišmine reči, spasavajući ih tako od zaborava. Njihova magija još uvek negde leti. Sećam se isto kako mi je Rakezić iz Novog Sada doneo, na papiru nažvrljani tekst, Plavog tonika, koji je dugo visio uramljen u mojoj sobi. Svakog drhtaja koji je me je punio do tog trena neznanim sokovima, svaki put kada bih čuo novu pesmu, novu konstrukciju reči. I dok ovo pričam, mirisi se razlivaju oko mene. Ništa ne umire, samo menja oblik.




Prosle godine Slobodan Tišma je izdao svoju četvrtu knjigu Urvidek (Narodna knjiga, 2005) koja je najavljena kratkim pričama u Severnom bunkeru (Kikinda) i Kvartalu (Pančevo) zahvaljujuci entuzijastima kao sto su Srđan V. Tešin i Saša Rakezić. Pre toga, kao specijalan gost, Tišma je nastupio na Grrrr festivalu u Pančevu. Nas posvećenike on je ponovo motivisao da guramo dalje. (Ako nekom treba snimak ovoga koncerta neka se slobodno javi.) Samo on, gitara i pregršt nekih nevidljivim zakonom u geto gurnutih emocija i lepote.


 
Ja nisam nikakav kritičar: ni muzički, a pogotovo ne književni. I, hvala milosrđu i proviđenju, ne pretendujem da to nikad ne budem. Ali slobodno mogu da kažem da je Urvidek sjajna knjiga. Topla, puna nečega što se ne da rečima objasniti, puna magije koja isijava, muzike koja svaki put svira kada se otvori kao neka nestvarna stvar, neka muzička kutija i čini, naravno, svet lepšim. Ona nije svetlo na kraju tunela, jer u ovoj sezoni pakla kojoj boravimo, svetlo u tunelu znači izlaz, a izlaza, kanda, nema. Samo iracionalnom vedrinom koja nam se kao katalog nudi u pričama, može se ići kroz život. Mnogi i sami kažu da život i jeste iracionalan. Kombinujući stvarnost sa fikcijom, vezujući događaje za Urvidek (stari Novi Sad, umesto novog Ujvideka) iako se neki nisu ni desili tamo (znam to jer sam na nekima bio i prisutan), Tišma nam kroz reči i priče nudi neku samo njegovu intimu. U 11 udisaja i izdisaja koliko ova knjiga traje, on u sebi naglas traži grad koga se seća pre snohvatice i pokušava, ali i uspeva da nas, sa nivoa posmtrača, postavi za jednog od učesnika. Za razliku od prethodne tri knjige (Marinizmi iz 1995, Vrt Kao To iz 1997. i Blues Diary iz 2001, objavljeni u Ruži lutanja), Urvidek je knjiga koja će vrlo lako naći svoju publiku i van kruga poštovalaca lika i dela Slobodana Tišme poznatog kao performera, multimedijalnog umetnika i člana dve najbolje grupe sa ovih prostora Luna/La Strada. Glas o urvideku tome trebalo bi proširiti. Znam mnoge koji se kunu u sve malopre navedeno, a nemaju pojma da Urvidek postoji. To je njihova ili tuđa greska? Istina je negde na sredini, kao i uvek. To znači, uz (neproverenu, ali nadam se tačnu) informaciju da je prvi tiraž rasprodat, dakle, da je vreme za drugo izdanje i jasniju vidljivost života knjige.





Nebitno će biti ako ova knjiga nađe put do što vise ljudi - ma koliko to Tišmi možda i bilo nevazno - meni JESTE važno da što više ljudi sazna za knjigu, jer je moje iracionalno mišljenje da je upravo ON jedan od stubova koji tiho i nenametljivo, ponekada skoro iritirajuće tiho održava meru ovoga sveta u granicama razuma. Barem sveta oko nas, onog koji se nas tiče. Čitajuci Rumija, Milarepu pa i Remboa, Bodlera shvatam da je Tišma čovek koji nikad neće dobiti nikakvu nagradu, sem one koju će mu srodne duše slati svojom ljubavlju. (Uzgred, Urvidek je uvršten u uži izbor za NIN-ov roman godine, što je presedan jer je reč o zbirci priča! I sam Tišma se, u intervjuu novosadskom Dnevniku, čudio odluci žirija. prim.ur.) Ima li išta važnijeg od toga. Zato: širite reč o ovoj knjizi. Možda neko dođe na ideju i reizda sve tri prethodne knjige koje su trenutno nenabavljive. Ja bih to jako voleo, iako ih sve imam. Kupio bih sve ponovo naravno.

Neću da prepričavam radnju bilo koje od priča ili apostrofiram ulogu nekog junaka, na primer oca, etc. Ne želim. Kao što rekoh, ja nisam kritičar. Ja sam onaj koji misli da je pojava Slobodana Tišme nešto, u najmanju ruku, nepojmljivo i neopisivo. Njegove reči su svet za sebe koji je još uvek nedefinisan. One su put u samo srce lavirinta. Zato ne verujte u bilo koju definiciju. Recenzije bi pisala srca da imaju aparaturu sposobnu da realizuju bilo kakav zapis. A za kompletiste, možda se još uvek nađe neki stari broj Severnog bunkera (broj 11, jul 2003) ili Kvartala sa Tišminim pričama. (Jedna od priča iz knjige Urvidek - "Singlica bez etikete" objavljena je u petom broju OnLine magazina Plastelin, potražite u rubrici Arhiva. prim.ur.) Rekoh već da puno ljudi ima po dve ploče Lune.

I na kraju, da citiram Remboa i kažem da je "život farsa koju smo svi pristali da živimo". U nastavku ću ga još jedared opet citirati kada kaže da je njegov "život bio svetkovina gde su sva srca bila otvorena i gde su vina tekla u potocima". Slučajno znam mnogo, mnogo ljudi za koje stvaralaštvo Slobodana Tišme ima upravo takve doživljaje. Ja se još uvek sećam prvog dana kada sam čuo Slobodana Tismu na Radio Novom Sadu. Odjedared pijan sam bio, iako nisam pio ništa. I zaista je to bio dan nad danima.








четвртак, 13. фебруар 2014.

Branka Parlić - Philip Glass Metamorphosis (B92, 2006)






U jednoj zen knjizi stoji da se "ne govori samo jezikom" (Sogen), a slusajući muziku, možda i previše decenija, pitam se da l' se uopšte bilo šta i razume jezikom. Šta je to što (o)boji svakodnevni život? Reči ili njihova boja, ritmika ili šta već? U svom tom razmišljanju, život ponekad samo i prođe. Na svu sreću, iznad naših života kao da postoji nešto što se krajnje pojednostavljeno naziva "zeitgeist" i zaista verujem da on važi za određene ljude u određenom vremenu. Tako je moguće da postoji i više "cajtgajstova" (što bi posprdno rekao jedan moj prijatelj), ili jednostavno neka energija koja se saborno iskazuje i puni rezervoare koji iracionalno već načete motore aktiviraju ne samo sa 100 odsto kapaciteta, već i više. Što bi rekao Sherlock Holmes - istina ili izuzetno živopisna i uzbudljiva izmišljotina? Dobitak u oba slučaja, bez dedukcije ili kako se to već naziva kod učenih ljudi.

Jedan od znakova je, sasvim razumljivo, pojava diska Branke Parlić u izdanju B92, koji je ovim potezom zaslužio ono, što se kolokvijalno naziva "izdavački poduhvat godine" - no, o tome malo kasnije, ako se setim. Ime Branke Parlić je upravo ono koje po svojoj delatnosti, angažovanosti i kosmici pripada, na svačiju sreću, celome svetu, i treba da nam kao retko šta služi za hvalu. Zaista je šteta što mnogo ljudi mlađe, srednje ili starije generacije tako malo zna o njoj, ali ohrabrujući su izgledi da će ovo izdanje nešto ispraviti i barem delimično postaviti sitnice na svoje mesto. Njena biografija je izuzetno bogata i zahteva poseban tekst, ali na ovom mestu treba pomenuti da je prva kod nas imala snimljenu Satiejevu muziku (Inities iz 1988. godine na vinilu, reizdanje na CD u izdanju Radija 021 1999. godine, sa bonus materijalom pod nazivom Inities '88 - Inities '99), uz gomilu "promoterskih" akcija (poslednja na ovogodisnjem EXIT-u, tzv. Satiejev maraton) i čuvenih "usmeravanja" - kao na već legendarnom albumu Rex Illusivija "Dissillusioned!". Ostali podaci se mogu naći uz malo truda, uostalom, tako se lakše i zapamti. Elem, iskoristite svoje pretraživače, ima toga za početak više nego dovoljno na web prostoru.

Ovoga puta Branka Parlić je rešila da na trenutak ostavi Satieja po strani i zapiše svoje viđenje još jednog velikana - Philipa Glassa. Pouzdano znam da je veliki broj ljudi upoznat sa njegovim radom, ako ništa drugo "Koyaanisqatsi" je bio jako, jako popularan u video klubovima svojevremeno i bio preteča nečega što je nakon njega postalo još popularnije, a zove se "Baraka". Tek da se zna. Čak je i visokocenjeni Steve Roach vizualizovao svoje ambijente po uzoru na taj film. Uz to, kao preporuka mnogima koji serioznu muziku ne doživljavaju baš za ozbiljno (a mora se krenuti i manjim ili kraćim ili krotkijim korakom) jeste da je Glass radio i svoje verzije Davida Bowieja i Briana Enoa, muziku za filmove, dok je njegov originalni rad - pravi čardak na nebu ni na zemlji. Ko ga otvori, kajaće se... i tako dalje, kako već narod kaže. Uostalom, ko kupi disk, može i sam da pročita mnogo više. Odvajati jednu od druge sfere Glassovog rada bilo bi za ovo kratko pisanije uvredljivo i neozbiljno.

Sve vreme dok sam stavljao disk u ležiste plejera razmišljao sam o tajmingu ovog izdanja. Početak je leta, ljudi vole vedre tonove od kojih očekuju katapultiranje na lakše stvari, sunce, leto... i šta sad ja znam. Evo problema... usred leta... da ih nešto asocira na ono što visi iznad njih? Šta to znači, da će se zimi slušati nešto turobno što će još više oneraspoložiti dragoga slušaoca. Nije mi to baš najjasnije, no... Ono što hoću da kažem je da su mi sticajem okolnosti omiljene letnje ploče poslednjih leta (ne mogu nikako da kazem disk - ploča mi ima nekako jači integritet) bile upravo instrumentalne elektronske ploče koje su me osvežavale svojom relaksiranom ozbiljnošću, kao recimo Four Tet - Rounds ili Bernd Fleischmann ili poslednji ISAN upravo sada. Metamorfoze su već zauzele mesto ovogodišnjeg letnjeg favorita, ne samo zato što opčinjavaju i izvedbom i muzikom, već što same govore hiljadu priča, svaki put kada se udenu u ono što reprodukuje zvuk. Dok sunce prži i isijava beton, podiže vodu i svako telo podstiče na metamorfozu, ova ploča to isto radi na nekom drugom meta i svakom drugom nivou. Mentalno opija i teši, ćarlija kao povetarac i upravo je to za mene pravi opis (moj friend and colleague Bane ima mnogo jači narodski izraz, gde se uz kevu spominje najomiljeniji glagol, ali... uzdržaćemo se od toga...). Nemam dilemu da će zimi grejati oko srca i stvarati druge slike. Krucijalan primer da se muzika deli na dobru i lošu, samim tim i na univerzalnu, a ova ploča je od onih najboljih. Da, od onih koje izbegavaju bilo kakvo kategorisanje, žanrovsko heftanje i ostale nategnute "ručne" radove.

Materijal potiče sa živih nastupa iz novosadske Sinagoge 2005. i 2006. godine i sadrži kompozicije koje je Philip Glass pisao između 1977. i 1988. godine, sa izuzetkom The Hours iz 2002. (za istoimeni film). Izvedba je naravno nadahnuta i ima se osećaj da je umetnica srasla sa instrumentom, da je on njen izražajni organ i po fiziologiji i po izboru. Na to ne treba trošiti reči, samo poslušajte. Disk je upakovan u izuzetno atraktivan omot, a kao kuriozitet i još jedna poslastica i preporuka je da je iskorišćen i rad Slobodana Tišme, sjajnog novosadskog umetnika, poznatog po mnogo čemu dobrom - da, skoro dobrotvora. A sve to za booklet su zaista sjajno osmislili i upakovali Čeda Drča i Goran Strugar (poznatiji kao Error Fundamentalist), a sam Čeda Drča (inače Brankin suprug) uradio je i biciklistu - logo. Obožavam ploče ili diskove koje do kraja imaju jednu profinjenu liniju, a ovo je upravo briljantan primer za to. Delo sa ovakvim omotom ne može da bude neozbiljno, pa ni lišeno vrhunskog kvaliteta. Nekako se stvari i energije poklope.

I da se još jednom vratim na izdavača. Glasine kažu da se nadamo najavi (koraku do pojave, je l'?) još radova Branke Parlić (lično apelujem na reizdanja Satieja - LTM reizdaje Factory Classical izdanja od istog autora po istoj formuli kako su Inities reizdana) i nadam se da se još niko u B92 nije pokajao zbog ovog sigurno (ako se mene pita, a ja ipak ovo pišem) njihovog trenutno najvrednijeg izdanja. U današnje vreme kada bendovi kao Godspeed You! Black Emperor naslovljavaju svoje pesme po autorima seriozne muzike i koriste njihov legat, dok sjajne nemačke elektro i ambijentalne etikete (Morr i Kompakt) na svojim jako važnim i zapaženim izdanjima imaju Satieja kao prepoznatog "ideologa", dok mobilni telefoni zvone Satieja, očito je da deo publike somnolentno leži i nije joj rečeno na pravi način šta su vrednosti. A ima u njoj potencijala, to je sigurno i jako lako uočljivo, ako se da šansa. Ovoga puta za razliku od nekih samo-saboterskih koraka (Veliki Prezir), B92 samim pristupom nadmašuje samog sebe i zaslužuje najveće ocene. Ne treba biti baš namršten, ali ni nehajno neozbiljan, pa priznati da ovo izdanje u određenim prilikama predstavlja pravi dezert i poslasticu, ako ga pametno rasporedite. I požurite, ovo jeste retka prilika da posedujete nesto čija će vrednost samo sa godinama rasti. Probajte samo da nađete Satieja Branke Parlić na disku. Ako neko ima viška, ili bi da otuđi svoj, neka ne okleva i javi mi se. Prava lepota ne može uvek da se poseduje, ali ako se ukaže šansa... što da ne.

Mrzim ocene, to znaju oni koji me (ne) znaju, ali ću napraviti iskorak i dati bez ikakvog konzilijuma i stavljanja na sto - 10 za sadržaj, 10 za umetnički dojam i 10 za izvedbu. I za vas i sa crno-belim i sa kolor televizorima. Emocionalno-mentalna pirueta. Sa trostrukim akslom. Možda nisam stručnjak, ali umem da vidim i čujem.



понедељак, 10. фебруар 2014.

Dylan Ettinger - CrucifyYour Love ( Night People 2013 - Cassette )







Umesto da to čini duhovnost, ekonomija i kapital(izam) iz svih zamislivih podmetnutih razloga ne daju daha i ultimativna filozofija za preživljavanje je "sada i ovde". Za deo spasenja i rešenja u ovakvoj shemi vremena/prostora je neophodan gedžet zvani sećanje. Vreme nije više ( za većinu, za nas ) novac, ali je vredan kao svi novci, čisto da prištedi vreme - u razne svrhe, pa i slušanje muzike i ino konzumiranje umetnosti - tako se ipak na neki način vraća duh u igru - što je uz preporuke krucijalno u hiperponudi/hiperprodukciji.





A koliko me sećanje služi, Dylana Ettingera pamtim po paralelama i asocijacijama na pojedine pesme i to sam pokušavao da vezem uz njegovu (konkretnu) celinu. Ovde je povod - kasetni EP sa početka 2013 i Dylan je zamešao više toga u lonac iz koga može dobro da se pojede. Kao celina sve asocira na ran(ij)a izdanja Some Bizzare i/li Mute, sa naglaskom na Fad Gadgeta. Motaju se tu i tamo i rani Human League, šegrtski dubby/trippy Jah Wobble i tako dalje sve u prošlost.
Ako bi se sve formatiralo u recept, nema puno toga što se ne voli baš jako... 

https://dylanettinger.bandcamp.com/album/crucify-your-love




 




недеља, 2. фебруар 2014.

CONSTELLATION Interview --> DON WILKIE - 2005










I pored bezumnih napora velikih korporacijskih krugova i drugih centara moći da svojevrsnim eklekticizmom usmeravaju kreativnost ka uniformisanosti koja najširim masama daje iluziju slobodnog izbora, danas se sa zadovoljstvom može reći da je muzika preživela. Oplemenjena je svojevrsnom pozadinom koja vulgarno ne vređa one koje sami žele da izaberu ono čime će da ispune, ne samo slobodno vreme, već i da nadograde svoj duhovni život.
 
Nasleđe malih i nezavisnih diskografskih kuća, najdragocenija tekovina punka i new wavea, uz pomoć Interneta koji se oteo „kontroli“, učinila je da termin best kept secret na svu sreću izgubi na značaju. Uz par minuta tipkanja, jednim pritiskom dugmeta vrlo lako se sa mnogim ljudima može podeliti radost i uživanje koji su mnogi voljni danam velikodušno ustupe. Ipak, lenjost, odsustvo slobodnog vremena, previše informacija... mogu da dovedu do izvesne dezorijentisanosti i zasićenosti, te je povremena preporuka više nego dobrodošla. Uz to i mediji, kao CD-R i povremeni downloading, stavljaju tačku na “i”.
 
 

Kanadska etiketa iz Montreala Constellation (u daljem tekst CST), koja čak ima i svojevrsni manifest, možda je od svih najdalje otišla. Taj manifest nije samo mrtvo slovo na papiru, već praktična mentalna akcija iza koje stoje neka od najboljih muzičkih ostvarenja još od ranih 80-ih, što jeu celoj priči najvažnije. Osnovana 1997. u želji da predstavi rad montrealske muzičke scene, do sada je stekla reputaciju jednog od najvažnijeg savremenog muzičkog entiteta i nadaleko prevazišla lokalni karakter.
 
Fascinarala me je odmerenost i rafiniranost određenih grupa i etiketa, te me je uvek iznova zaticala u pitanjima: kako i sa kojom lakoćom se to postiže? Da se sve može podići na još viši nivo (sa dozom misterije koju jednostavno ne želim da odgonetnem) zatekao me je CST.


I sama činjenica da se na njihovim vinilima i kompakt diskovima pojavljuju Godspeed You! Black Emperor je dovoljan razlog za postojanje, a sve ostalo je samo šlag na torti.
 
Čitava politika kuće, od pažljivo biranih bendova, preko posebne pažnje o njihovoj prezentaciji (omoti, prateći promo materijal), pa sve do beskompromisno branjene distribucije, ne ostavlja mesta bilo kakvom drugom zaključku sem - brilijantno. Posebni kvalitet CST-aje autonomija koju ostavlja umetnicima i na taj način ne preti da sama postane veća od imena čija izdanja potpisuje. Jednom davno, pričao sam sa članom jednog 4AD benda i jednostavno ga zapitao zašto su Cocteau Twins napustili kuću odgovor je glasio: “Jednostavno, osetili su da je etiketa bila važnija od njih".
 
Uveren sam da se sa CST to neće desiti. Saradnja sa Alien8, još jednim izdavačem iz Montreala, sa kojim dele i neke grupe i ljude, te uspostavljanje lokalnog artističkog utočišta Hotel2Tango (napušteni hotel u kome je sagrađen studio u kojem se čitav montrealski kolektiv okuplja da snima svoje albume, ne samo ljudi sa ove dve etikete) je dokaz da je lična utopija više nego moguća i da je to mnogo više od skrivanja od spoljašnjeg sveta.
Način na koji oni funkcionišu je možda don-kihotovski, ali sve počinje prvim korakom.Možda je to, upravo, direktna distribucija izdanja naručivanjem preko Interneta ili putem pošte.Takvom vrstom nabavke, novac ide direktno umetnicima i kući (bez dodatnih odvajanja distributerima i koncernima koji u okviru svog rada, imaju čak i finansiranje trgovine oružjem – objašnjeno na jednom od omota GY!BE). Naručioci prolaze jeftinije, a kao bonus dobijaju i hrpu promo materijala uz ličnu zahvalnost ljudi koji vode ceo posao. Počevši od toga da kućni prijem ploče ili CD daje lepši osećaj nego odlazak do lokalne trgovine gde nečiji život postaje samo još jedan produkt. Jedna odosobenosti je i izdavanje na vinilu. To se radi sa ekstremnom pažnjom, te se diskofilima nude visokokvalitetna izdanja od 180 mg, što je poznato ljudima koji još uvek smatraju da je dinamika na klasičnim izdanjima neprevaziđena. Sva uputstva o naručivanju se nalazi na web prezentaciji, a i zasve informacije sam na raspolaganju - ako se iko zainteresuje posle ovog teksta.





Don Wilkie, uz Iana Ilevskog (Sofa, Silver Mt.Zion) osnivač Constellationa, je bio više nego voljan da pruži neka pojašnjenja o načinu svog rada.
 
MILETA : Kakav je bio motiv za pokretanje etikete, promocija sopstvene ili muzike koja vas je okruživala?
DON : Etiketa je nastala kao podrškalokalnoj, artistički naklonjenoj infrastrukturi koja je pravila neverovatnu muziku (a pravi je i dalje) ovde u Montrealu. U vreme kada smo počinjali, postojeće etikete nisu baš bile adekvatne za takva izdanja ili ih jednostavno to nije zanimalo.
 
MILETA: Šta je kriterijum za “potpisivanje grupe”? Da li ugovori uopšte postoje ili je to dogovor od ploče do ploče?
DON :  Do danas, CST je radio sa lokalnim grupama. Muzika je integralni deo naših života, tako da otkrivanje novih bendova sa kojima želimo da radimo dolazi kao prirodni tok stvari. Mi dobijamo kutije i kutije demo-snimaka, ali iskreno imamo vremena da saslušamo samo poneki. Naš je izbor da se ne bavimo ugovorima već uzajamnim poverenjem i poštovanjem. Legalni papiri su, dakle, nepotrebni. Tako da kada se odlučimo za radimo ploču za ploču, ostavljamo i nama i umetnicima slobodu da napuste rad u bilo kom trenutku. Opet to ima svojih prednosti, jer grupama omogućava da pronađu dugotrajno utočište kod nas.
 
MILETA: Sa izdanjima poput vinila od 180 gr. zadobili ste i dodatno poštovanje. Planirate li nešto i poput DVD izdanja, videa, etc..?
DON : Nismo baš voljni za to.
 
MILETA: Postoji li mogućnost da CST realizuje neki materijal van Kanade?
DON :  Moguće je, ali mi ipak preferiramo vezu sa ljudima koji su fizički dovoljno blizu da ih bolje upoznamo. Ako se i kada to desi, razmislićemo ozbiljno o tome.

 
MILETA: Kakva su iskustva sa CST turneje? Šta mislite, ima li etiketa bolji odgovor publike u Evropi ili Severnoj Americi?
DON :  Kao i na svim turnejama, neki koncerti su bili sjajni, neki OK, neki nisu baš funkcionisali. Roadshow je bio samo u Evropi, tako da nemam neko poređenje turneje sa Severnom Amerikom. Odgovori publike? To varira od benda do benda, neki bolje prolaze ovde i obrnuto. Ipak, grupe više vole da nastupaju po Evropi nego Americi. Publika je brojnija, znatiželjnija, koncertneagencije više zanima artistička komponenta nego prodaja piva. Rezultat svega toga je to što se sami ljudi po grupama više osećaju kao ljudska bića, a to je veoma važno s obzirom da se turneje često razvlače i da su oni dugo odsutni od kuće.
 
MILETA:  Pored vođenja kuće i sami stvarate muziku. Koliko to može da ometa rad oko etikete?
DON :  Ian je muzičar, ja nisam. Svirao je u Sofa (grupa ne postoji više), povremeno u Sackville i član je Re: I Silver Mt.Zion. Ponekad je problem kada je na putu, ali ipak uspevamo da sve stvari održavamo na najbolji način. Posvećeni smo svom radu dovoljno.
 
MILETA: Odvojeno od CST, šta trenutno slušate i kakvo je vaše mišljenje o muzičkoj sceni?
DON :  Ovo je uvek teško pitanje s obzirom da se mnogo toga vrti na stereu. Ipak, trenutno imam dve omiljene ploče, obe kanadske! Prva je Black Mountain (istoimeni album za Scratch u Kanadi i JagJaguar u USA) i Great Lake Swimmers (Bodies and Minds za Weewerk). Kao i većina ljudi, uzbuđenje i dosada se smenjuju u slušanju muzike, ali s obzirom da su dosadni periodi sve duži i duži, uzbuđenje postaje tim dragocenije.

MILETA: A šta mislite o muzičkoj industriji danas, da li je Internet pomogao ili odmogao promociji vaše muzike?
DON : Nemam mnogo lepog da kažem o muzičkoj industriji i to bi zahtevalo zaseban intervju. Bez dileme, Internet je više nego koristan. Srećni smo da mnogo ljudi posećuje našu web stranu i sa nama komunicira bez posrednika. I to planiramo da koristimo što više u budućnosti. Sa druge strane, Internet je zaslužan za odumiranje dobre kritike. Previše je sajtova svakojakih sadržaja, praktično svako može da bude kritičar, i u tom obilju svega i svačega, može se naći svašta, od sjajnih do bezvrednih informacija.

MILETA: Imate li omiljenu CST ploču?
DON : Ne. Čak i ako bih imao, ne bih izlazio u javnost sa tim...
Pojedini umetnici na CST imaju jake političke stavove i mišljenja, moraju li da se poklapaju sa vašim?
Neke grupe sa kojima radimo imaju jaku političku pozadinu. Opet unutar iste grupacije neki su apolitični. Osnovno je da mi ne prihvatamo bendove zbog njihove politike, ali činimo sve da sami razviju svoje stavove o nezavisnosti produkcije i na taj način sami uzdižemo fundament naše filozofije. Do sada svaki glas iz našeg okruženja je ujedno i najjači i najslabiji, a to je samo potvrda naših pogleda za nezavisno kulturno izdavaštvo.