Укупно приказа странице

среда, 30. април 2014.

Breathless - Green to Blue (Tenor Vossa 2012)




Dominic Appleton je angažmanom oko This Mortal Coil koncepta (Filigree and Shadow, 4AD 1986) nagazio prag kulta, začudo, to je bilo nedovoljno da se publika i kritika poletnije zainteresuje za Breathless, njegovu maticu. Onoliko, koliko dobacuje pristojnost, nešto eksponiranijih pesama je doguralo do indie poluhitova, albumi su uvek čekali dodatni razlog za inicijaciju i kampanjsko otkrivanje. U sumrak prošle godine, pojavio se dupli vinil/cd Green To Blue, i prilika je očito tek sada ona prava. Album moćno svedoči o postojanosti ideje benda i o tome kako im godine apstinencije (poslednji Behind the Light za Tenor Vossa, davne 2003) nisu zarđale zanos i entuzijazam. Nikad snažniji i skladniji, eteričniji i šarolikiji, uz novotalasnu psihodeliju, 4AD melanholiju i anesteziran post punk egzistencijalizam, Breathless obrću decenije - sedamdesete-osamdesete-devedesete prošlog veka. Tkanje prostora i ponuđenog vremena (11 pesama, 80ak minuta), strpljivo izlistava i otkriva buduće favorite, a nesumnjivo da centralno mesto zauzima 14 minutna epika Walk Away u kojoj suedeovsko čitanje Bowieja proklizava u pseudoprog pastoralu. Uobičajeno, Appleton odbija teški oklop, i dodatno se lirikom grudima baca u vir (o)sećanja i podseća da je poetika tamne strane esencijalna za habitus benda.
 
Zakon sinhroniciteta ili dobro skrojena namera, tek Ivo Watts - Russel je prošle godine izjavama ustoličio Appletona kao omiljenog pevača. Sjajan kontekst i uvek dobrodošla 4AD uteha, za ljude koji ne mogu da prežale uspon i pad, tj. mučninu tranzicije nekad omiljene etikete. 




петак, 18. април 2014.

Ai Aso - Lone ( Ideologic Organ - Editions Mego 2014 )










Nisam razumeo o čemu peva Ai Aso, nije ni bitno - u celoj priči je sentiment preovladao.  Ako su prethodna AA izdanja pripovedala i evocirala razne ferije - na koja je naravno išla sama - onda je bilo koji isečak ovog živog albuma, intimni audio " selfie" sa usamljenoneobičnih, i za neke nedostupnih mesta – (samo) par koraka dalje.









Snimljen uživo 2012. godine u Tokiju, uz audijenciju raštrkanih prijatelja i zatečenih kibicera, Lone je fragilnost uz specifikum i znakove koje je izdvajaju.  Ai Aso je priču svela i izoštrila za pozadinu na koju je projektuje, toliko da mi Liz Harris (Grouper) na momente deluje kao Arcade Fire









Neobično je i što je ovakvo izdanje, uz minimalnu snagu po logistici  - pofajtana gitara i  klavijatura - bez ekskurzija u električne oluje, završilo na Ideological Organ (za koju je zadužen Stephen O'Malley ( Sunn O))), KTL ), inače subetiketi čuvene Editions Mego (koju opet vodi Peter Rehberg (Pita , KTL ) ).  No, niko nikome ovde nije tudjinac - osim ličnih i pobočnih veza , Ai Aso CV nam govori da je čak i te večeri kada je Lone snimljen, delila binu sa ljudima iz bendova Boris Sunn O))).




четвртак, 3. април 2014.

Epic45 - Monument EP ( Wayside and Woodland Recordings 2014 )






EP je već preslušavan 2012. godine kao Fragments #3 vinil (francuska etiketa Monopsone), a sada ga je kućna Epic45 edicija Wayside and Woodland Recordings učinila dostupnijim, onima kojima je u prvi mah izmakao.

EP počinje sa Defeat, neočekivanim ali rečitim susretom Tears For Fears i Sigur Ros - sve je jasnije kada se pred kraj dohvate Ideas as Opiates sa Hurting, prvog Tears For Fears albuma. Dodjavola, morala je da zazvuči ovako još onomad.


I pored svih užitaka (tu je i ogoljena Hoodovska Skeletons) centralno mesto nesumnjivo uzima naslovna Monument kadra da pokrene lanac dogadjaja i asocijacija. Znam ukus Epic45 pesama, zato za njima i posežem kao detoks za mentalnofizičke sustave, a ovo je retko jaka energetsko-pozitivna bomba.

Mislim  nešto, kako bi osamdesetih prošlog veka Monument mogao da bude rame u rame uz hitove China CrisisLotus EatersPale Saints i New Order i u isto vreme da privuče fanove Eyeless in Gazza.

Savršenstvo i veličina pop pesme, i želim da verujem da je nekoliko zadnjih udaraca po dobošu mali omaž Atmosphere  (Joy Division).



I naposletku, ono što čini razliku od francuskog izdanja (sem formata ) su dva bonusa, dva ultimativna Monument remiksa - jedan (Isan Wake Tail)  je elektro-adaptacija uvek dobrodošlih ISAN čiji Robin Saville ovog momenta predstavlja fantastičan album (Public Flowers)  i drugi (Monument Ii) koji je rokerskija nadogradnja i u kome se demokratski pažnja usmerava na Iana Crausea, čoveka koji nosi tajnu Disco Inferno benda, jednog od još nedovoljno priznatih stubova britanske nezavisne muzike.