U Mogwai knjizi, Stuart
Braithwaite spominje Low više puta,čak se u jednom navratu odvažio da album Secret
Name navede kao omiljeni.Volim da pratim znake i ovde su ispunili svrhu. Naterao
me je da se vratim albumu, a koristim svaku priliku za ovakve sugestije, te sam rešio da pisanijem zamrznem sećanje na te dane i sjajan podsetnik za
ushicenja koja su ih pratila. Može se raspravljati koji je Low album najbolji
(nema puno smisla), a to uopšte nije lako, lično uvek bih gledao, kontekst,
mesto i vreme kada se i koji sluša, ali je album zaista odličan i posle četvrt
veka. Neke stvari sam, priznajem zaboravio pa sam se iznova iiznova oduševljavao,
na moju radost. A danas je svaka radost koja dolazi iz spoljneg sveta ne samo
raritet, nego nasušna potreba.
Ključna stvar,
barem u ovoj vizitaciji je I Don’t Understand, koja odskače od prigušenog, sva
je u krešendima, u stvari je vapaj za objašnjenjima, razjašnjenjima, otklanjanju dilema i sve je to skriveno iza njihovog ispovedanja kroz lagane, skoro mogadonske
iskaze. I pored ostalih pesama koje možda bolje objašnjavaju prirodu banda.
Producent je Steve
Albini (mada je on više voleo izraz snimatelj ili inženjer zvuka). Albini je
kaze došao da im doda zvuk (difuzno) koji bi imao udarac, ugrejao ih dodatno, te raširio suženi ( ne u lošem smislu) i svedeni izraz. Kako god,slušanje albuma
lici na sećanje na vožnju ringišpilom od ranog sumraka do tamne noći, a kroz to
sećanje se probijaju druga razna sećanja. Slušanje Low ploca nije najveselija
stvar na svetu, ali je istovremeno predivno iskustvo. Uvek bilo i biće. Ovo
povlacenje u rikverc nije bilo nikad predvidjeno da se stavi na papir, ali slučaj
nekad uradi svoje.