Укупно приказа странице

среда, 31. мај 2023.

SPC ECO - You Are Allright / Another Day 7" ( Club AC 30 2008 )


Da su živeli u za njih pravednijem svetu, CURVE verovatno ne bi danas brinuli o globalnoj finansijskoj krizi.  Ovako, nekoliko očerupanih Curve ritmova i melodija su od kraja prošlog veka besramno zlorabili Garbage u želji da oponašaju kvalitet i ti najamnici svetske diskografske komisije za besmislenost, su tako poentirali u težnji da se proslave i obogate. Istini za volju, ni Curve se nisu prema sebi s merom i sličnom se namerom uznosili, pa su dijamante bacali, em neizbrušene, em u kojekake baruštine, tj. davali ih u ruke svakome (setimo se samo preproduciranog muljanja prvog albuma) pa im ni više nego naklonjena muzička štampa nije pomogla da postanu bastion za svog vremena. Gotski Eurythmics, kako su ih od milošte zvali, su možda svojim zlokobno umilnim melodijama iznad propovedničkih indie-dance-metalik baraža išli ispred vremena i da su imali logistiku kakav je danas internet, možda bi onomad i bili masivnije shvaćeni i prihvaćeni.

Upravo je ta mreža sada i stvorila SPC ECO ideju koja se mic-po-mic razgranala u široko (po)vezanu Curve manufakturu. U večnoj MySpace vs.Facebook raspravi, ovde poeni za MS, tu su Dean Garcia i Joey Levenson započeli SE, a kvartet zaokružili (Deanova kćer) Rose Berlin i Harry G. Danas, više meseci od pojave singla vidimo da je u projektu jos Curve članova i to su Debbie Smith (gitare, radila i u Echobelly) i Monti (bubnjar,petljao se i sa JAMC). U najavi je i pomoć čuvenog shoegaze/dreampop guru producenta Alan Mouldera, a on je, znamo, bračni dužnosik Toni Halliday, te sve dobija na još većoj simbolici.






уторак, 30. мај 2023.

Mass - Labour Of Love / The Wolfgang Press - Burden Of Mules ( 4AD)

 




Nakon godina čekanja, a sve u sklopu proslave 25 godišnjice postojanja londonski 4AD je odlučio da u jednom danu konačno svojim do iznemoglosti vernim sledbenicima ponudi dva (polu)legendarna albuma. Mass i Wolfgang Press nisu samo povezani istim članovima, već i duhom koji je provejavao u tom vremenu. Nukleus oba benda je bio u Rema-Rema (u kojem je učestvovao i Marco Pirroni, kasniji gitarista Adam & The Ants), a sa malim intervencija je nastao Mass koji se raščlanio na Renegade Soundwave i što je mnogo važnije Wolfgang Press, sigurno najpotcenjeniji bend u 4AD istoriji, ali ako je za utehu - bend koji je skoro nadmašio Cocteau Twins po popularnosti u mom gradu što niti u jednom bilo gde i kada nije bilo nešto što je bilo uobičajeno.

Do ploče Labour Of Love grupe Mass je svojevremeno bilo vrlo lako doći, a razlog sa ove distance je skoro pa smešan. U jednom prestižnom časopisu i jos prestižnijoj rubrici koja je oblikovala ukus i bila više nego fantastična, nekim čudom i greškom autora je objavljeno da se iza imena Mass kriju članovi grupe Bauhaus, što je bilo više nego dovoljno da se narastajuće sledbeništvo uputi da na sve načine dođe do ove ploče. Dodatni razlog je bio i razmrljani omot sa četiri face i sećam se da su neki čak i raspoznavali ko je Petera Murphyjaa ko je licio na Daniela Asha (ha!). Ali avaj, i pored sjajne muzike na albumu to nisu bili Bauhaus što je, na sreću, rezultiralo prodajom albuma Labour Of Love. Uz malo dodatnog strpljenja shvatili bi da Mass, nakon uklanjanja svih suvišnih stvari sa ove ploče, perfektno hvata duh vremena i da tela i duhovi utkani u muziku nude još uvek retko dostignuto jedinstvo uzbuđujućeg i nelagodnog na jednom mestu. Svojevremeno je slušanje ovakvih ploča bilo duhovno istegnuće u pravcu koji nam se sa godinama otvarao i to je ono najdragocenije što memorišem iz tog vremena, a vezano je za rani 4AD i ploče kao sto su Labour Of Love, Modern English - Mesh and Lace ili već pomenuti Bauhaus sa debijem In The Flat Field. Birthday Party bi zahtevali dane i dane pisanija. Ako vam nije nelagodno da slušate na momente gotovo razvučenu kakofoniju (na način kako je to bilo početkom 80-ih), krajnje nervoznu strukturu, melodije u najavi duboko zakopane ispod onoga što neki zovu maya u drugom kontekstu, ovo je prava ploča za vas.  Za starije fanove i ljude koji su imali ili još uvek imaju vinil, 4AD je iz neobjašnjivih razloga promenio omot, ali novo rešenje za vizuelnu podršku ploče je ionako prikačeno uz ovu recenziju, pa ga dobro zapamtite.

Prvi album Wolfgang Press je značajna ploča, jer je utrla bendu put za nekoliko vanserijskih albuma i pesama. Njen kvalitet nije ipak na nivou albuma kao sto su Standing Up Straight ili kompilacija EP-jeve "The Legendary Wolfgang Press and Other Tall Stories", ali ipak nosi dovoljno uzbuđenja da se uhvati vazduh i rizik za dalja uzbuđenja koja su dolazila sa svakim novim izdanjem i završila se neverovatnom kombinacijom sa Tomom Jonesom (?!). Sve ono što je kasnije postao zastitni znak WP, ovde se pojavljuje nerazrađeno, ali sa dovoljno kvaliteta da se i ova ploča nađe u vašoj kolekciji ili barem da svako malo oduzme po nekoliko sati života u osluškivanju ponekada krajnje apstraktnih WP opservacija. U svakom slučaju sa WP sigurno dobijate jedan krajnje uzbudljiv umetnički integritet, koji je sebi postavljao kriterijume i šetao po žanrovima, a uvek ostajao veran svom prepoznatljivom zvuku. A ako vam sve ovo nije bilo dovoljno, reći ću vam da su WP, ipak, zauzimali pionirsko mesto u meni omiljenoj etiketi i da su čak imali značajno mesto na This Mortal Coil albumima (setite se samo Fond Affections). 

Da, za one koji ne znaju, Mass je originalno izdan 1981, a Wolfgang Press "Burden Of Mules" 1983. godine. Verovatno među vama ima nekih koji tada nisu ni bili rođeni. Zato, sada to iskoristite kao prednost.

https://www.discogs.com/release/224474-Mass-Labour-Of-Love

https://4ad.com/releases/740

https://www.discogs.com/release/138628-The-Wolfgang-Press-The-Burden-Of-Mules

https://en.wikipedia.org/wiki/The_Burden_of_Mules

https://4ad.com/releases/25





















недеља, 28. мај 2023.

Arab Strap - Last Romance (Chemical Romance, 2005)


"Šampanjac nije glamur, kad piješ vino a zamišljaš šampanjac, e to je glamur."

(Jake - my life story)

Ahh, Arab Strap. Jedan od mojih top bendova. Ne samo zato što su ortaci sa Mogwai i što im je muzika retko iskrena - već što je i vrhunska. Duo iz Falkirka (zbog njih nikad ne igram na kladionici protiv Falkirka) koji je u svom ispovedanju otišao toliko daleko, da po nekima vređa i granice dobrog ukusa. Jedna prijateljica iz inostranstva mi je pre nekoliko godina pričala da je bila veoma razočarana, jer je Aidan na koncertu svakih 20-ak sekundi govorio fuck i slicno. Jebi ga. Možda je to čista projekcija, prepoznaju se pa ih još i više boli. Nebitno, samoispovedne priče o izgubljenim ljubavima, prevarama, lažnim očekivanjima, bolu kao jedinom sigurnom i neodvojivom sastojku života i na ovom albumu su prisutne i uvijene u oblandu koju su mesili i The Fall i Joy Division pored ostalih, ali Arab Strap ostaju raspoznatljivi i to je prava istina. Sve što se čulo na ranijim albumima, prisutno je ovde i jednostavno ne želim da se to ikada promeni. Jedino što me brine je što nikada neće postati veliki na način na koji se neke zvezde alternativne muzike to postale. Ne verujem da bi se izmenili. Arab Strap su kao prijatelj ili devojka koji su vam veoma dragi pa se na nekoj žurci napiju i krenu da laprdaju, lupaju i iritiraju, a vi se prvo smejete, pa crvenite, pa ih nekako izvedete odvedete do kuće i izludite, a sutradan se volite još više. Na jednom od prošlih albuma je završna stvar bila "Hello Sunshine", jedna od najdirljivijih pesama koje sam ikad čuo, a ovaj se završava sa "There Is No Ending" svetlom u moru beznađa. Da li Aidan u to veruje na duže, da li je to otvorena objava rata širini i dubini ponora ili samo momemnti dok ne počne da piše novu pesmu - nije ni bitno. A Beatles trube? Posveta ili ironija - najnebitnija stvar uopšte, na ovom svetu. Arab Strap!!! Tonik.


https://arabstrapband.bandcamp.com/album/the-last-romance-digital-album?from=embed

https://www.discogs.com/master/64781-Arab-Strap-The-Last-Romance








Mogwai - Mr. Beast (Matador, 2006)


"Nije baš neophodno da se uvek složim sa onim što mislim."

(Andrew Eldritch, The Sisters Of Mercy)

Mogwai! Priznajem da sam mogwaista do srži i mislim da nikakva magična moć, čak ni pisanog slova ne može da dotakne brilijantnost ovih doppelgangera huliganske grupacije Celticovih navijača. Ponizno priznajem i da me je nekoliko godina brinula činjenica da ih je Alan Mcgee preuzeo i počeo menadžerisanje. Čovek koji je zaslužan za Creation i stvaranje legendi od imena kao sto su My Bloody Valentine, Ride, Jesus And Mary Chain i Slowdive, ali isto tako nepovratno sklon gafovima kao što su Oasis, bacanje House Of Love na major etiketu, rasprodaju Creationa i bavljenje politikom koje je učinilo nezamislivo: da Bono Vox ne bude shvaćen kao kompletan diletant (da, znam. tesko je u to poverovati, ali...). Elem, isti taj McGee je dugo vremena najavljivao da će novi Mogwai napraviti pravu revoluciju, postati novi i/ili nadmašiti čak i čuveni MBV "Loveless". Avaj, uvek sam bio "Isn't Anything" čovek, ali tražiti novi Loveless - to je van svake pameti. Uz to računao sam da će to samo obezglaviti bend, a opet napuniti glave nekim drugima. U jednoj imejl prepisci sa verovatno najvećim Mogwai entuzijastom Robom Strongom (vlasnikom fantasticnog neoficijelnog sajta "Bright Light") upitao sam ga da li je čuo album Mr. Beast i da li je zaista toliko dobar¬? Odgovor je bio - "da, i još jednom rečju da". Kakav Loveless - bez obzira na genijalnost ili slično, 'gwai su kategorija za sebe. Tako ovaj album treba posmatrati. Činjenica da sam sasvim nekritičan kada su ovi ljudi u pitanju, nije uopšte bitna za krajnji ishod ovog pisanija. Oni su tsunami iz Glasgowa i divlji plamen i prodorna radost i sopstvena smirenost. Jednim potezom slično onim iluzionistima koji operišu na živo, hvataju vam organe i mešaju životne sokove u svom vaspostvaljenom ritmu, a nekad bogami i istovremeno. Kolerik, sangvinik ili šta god već. Nebitno, rezultat je Mr. Beast. Ono što je bila formula koji su mnogi sledili: lagano-brzo-ubitačno-lagano-rastrojeno nije napušteno kao što su Stuart i ekipa najavljivali. Samo je sve sabijeno u kraću formu, ali istovetno (da ne budem pompezan) onostrano. Kao što rekoh, (t)ko bi rekao da će casual ekipa sa Celtic Parka  praviti ovako divnu i dirljivu muziku, bez obzira šta je vaš pojam o lepom i dirljivom.

Album otvara "Auto  Rock"sa klavirskim motivom koji se razrađuje u jedan veliki uvod za ceo album. Bubanj, kao ratnički zov, poziva na okupljanje. "Glasgow Mega Snake" je već tipična 'gwai odvažnost sa sve gitarskim slojevitim kaskadama. "Acid Food" je polurobotizovana mantra oko kojeg se vrti slide gitara i vokal koji izdaleka priziva čuvenu Guns'n'Roses "Don't Cry" obradu sa jednog od Peel Sessiona. Slušajući pre nekoliko godina B. Fleischmanna sa "Welcome Tourist" pomislio sam da će neka od Mogwai stvari završiti ovako. "Travel In Dangerous" je Young Team u malom i to je sjajno. Levitacija. "Team Handed je stilska vežba, tek toliko da pokaže za šta su sposobni, onako žmurećki. "Friend Of the Night" će, nadam se, naći mesto na svakoj od beskonačno pravljenih 'gwai CD-R kompilacija koje se, inače, menjaju svaki mesec. Klasik. "I Choose Horses" je, maltene, kolaboracija. Čuveni Craig Armstrong, koji je radio i sa Massive Attack i sa Blue Nile, klavijaturama pravi ugođaj za skoro spoken word Tetsuya Fukagawa iz japanskog hardcore benda Envy, koji je inače potpisnik Mogwai etikete Rock Action. Na momente mi se činilo kao da čujem Sonic Youth umiksovane sa Bowiejevim albumom Low. Album zatvara "We're No Here". Da l' da kažem klasičan Mogwai komad psihotičan, taman koliko i romantičan? I to je to, a čekanje je već počelo. Mogwaia nikad dosta. I da rezimiram. McGee nije bio u pravu - Mr. Beast je Mr. Beast. Kada ga preslušate shvatićete zašto će ovu ploču voleti svi od NME, Plastelina, grupa Mono, The Cure, Explosion In The Sky, pa do Kerranga. R U still in it? How yes no! I to više nego ikada! Mogwai su opet napravili ploču koja želi sa publikom otvoreni i iskreni dijalog, a istovremeno nudi na usvajanje već znanu floskulu: "zadrži i daj dalje". Drop-kick ili smec- svejedno!

https://mogwai.bandcamp.com/album/mr-beast

https://www.discogs.com/master/18032-Mogwai-Mr-Beast

https://en.wikipedia.org/wiki/Mr_Beast_(album)






Delta 5 - Singles & Sessions 1979-1981 (Kill Rock Stars, 2006)

 

Fascinantno je koliko i kako scena iz Leedsa sa kraja 70-ih i početka 80-ih utiče na današnju rok-scenu. Ako zanemarimo nepopravljivo poguban uticaj Gang Of Four na genijalno osmišljenu multikorporacijsku prevaru Red Hot Chilli Peppers (sa autogolom i zapanjujući Flea liner-note na Entertaintment reizdanju i Andy Gill produkciju istih, prema čemu čak i Hugo Burnhamovo zabavljanje i menadžerisanje Samanthi Fox, deluje čak i komično), potrebno je nekoliko desetina ruku sa sve prstima da bi se nabrojali svi današnji bendovi koji svoju inspiraciju traže u toj zvučnoj tvorevini. Ali, avaj, i ovoga puta na prste samo jedne možemo nabrojati svetle egzemplare koji su uticaj iskoristili kao oružje za prodor vlastitih ideja. Kako god bilo, sasvim sigurno jako su uticali i na našu scenu s početka 80-ih (Šarlo Akrobata, Obojeni Program, Boye...) i nije preterivanje ako kažem da su upravo ti naši bendovi, a posebno Obojeni Program, nešto što bi moglo da dominira u (pod)žanru, da nema otežavajuće okolnosti kao što je geografija. Kada smo već kod lokaliteta, ono što treba spomenuti, a zanimljivo je, jeste da se akteri tzv. leedske scene nisu autentično pojavljivali iz tog grada već je to bila studentarija koja se muvala, uglavnom, oko umetničkih škola i samog univerziteta.

Družina okupljena oko Gang Of Four i Mekonsa je tako i isčaurila subjekt ovog teksta - Delta 5. Dve devojke, u to vreme devojke članova Mekonsa (Julz Sale i Bethan Peters), rešile su da osnuju bend i upitale za pomoć Roz Allen (koja je i sama učestvovala na snimanjima Mekonsa); a da sve ostane u "familiji", potrudio se omniprezentni i sada već legendarni član Mekonsa Jon Longford (jedno vreme i u The Sisters Of Mercy), a tik uz njega je negde bio i Simon Best, koji je istom bendu bio tonac. Nakon neuspešne audicije za Gang Of Four, mesto za bubnjevima zauzima Kelvin Knight i dovodi gitaristu Alana Riggsa, tako da se "Mekons" dvojac vraća "kući", a nakon više dilema (sve devojke su želele da sviraju bas!?), Julz Sale ostaje na vokalima (povremeno gitara i bas), dok su Bethan i Roz formirale čuveni bas dvojac. Kolika je povezanost scene bila govori i činjenica o odabiru imena; Mekons ih je asociralo na Mekong Deltu, pa je ostalo samo Delta, a broj članova se zaustavio na 5. Neka njihova logika je ih je zaustavila na Delta 5. Legende kažu da je Julz čak na jednoj svadbi naterala ljude da puste Mekons singl Never Been a Riot, nestrpljiva da ga se sasluša onako vrućeg ispod prese, dok se svadba ne završi, sa sve pogoisanjem...

Sa postavom od tri žene i dva muskarca, D5 je godinama kasnije postala prototip za riot-girl "pokret", što može da bude zanimljivo ali ne baš i nešto preterano važno. Ono što ih je ipak odvajalo od klasičnog leedskog benda je snimanje i ugovor za tada vodeću nezavisnu etiketu Rough Trade, dok su Mekons i GOF bili na Fast Product čuvenog Boba Lasta. Prva tri singla su uradile za RT, a onda snimile album za PRE Do The Whirl, koji je i pored svih kvaliteta samo delimično opravdao nadanja koja su fenomenalni singlovi nagovestili. Nakon albuma se promenila i postava tako da je umesto Alana kao gitaristkinja uskočila Jacqui Callis (rođena sestra Joa Callisa, gitariste Rezillosa i Human League), a za bubnjeve je seo Graime Haigh. Grupa je još kratko delovala, ali se njen uticaj spominjao s vremena na vreme, a najveći tribute je doživela obradom Chicks On Speed - Mind Your Own Bussines, koji je u legat D5 uveo novu generaciju.

Sa pojavom bendova kao što su zlosretni polufabrikat FF i čitava njujorška scena od Rapture, Radio Four, ljudi su ponovo počeli da recikliraju ideje potekle iz Leedsa i samo je bilo pitanje vreme kada će, i pored reaktiviranih GOF, Delta 5 dobiti delić zahvalnice. Mekons su na ovaj ili onaj način aktivni, a i stil im se godinama izmenio. Etiketa Kill Rock Stars, nakon izdavanja Švajcarkinja Liliput/Die Kleenex i legendarne Laure Logic (Essential Logic), zagrizla je i napravila sjajan potez. Izdala je kompilaciju koja je obuhvatila prva tri Rough Trade singla, oba Peel Sessiona i nešto živih stvari iz 1980. Taman da zaokruži najbolji turnus benda.

Album naravno otvara zaštitni znak benda, jedan od najsinglova new-wavea, punkfunka, ili već bilo kakve odrednice Mind Your Own Bussines. Dvoboj dva basa sa narativnim vokalima i iscepkanom gitarom je hit i verovatno najbolja stvar koju su ikad snimili (uostalom, neki podaci govore o 20.000 prodatih primeraka). Preostali materijal je poređan hronološki i, ako volite ovakav način izražavanja i muzike, tu nema iznenađenja. Kvalitet je ujednačen, a to je možda nešto što i najviše nedostaje današnjim bendovima. Jedino što me uvek iznenadi je produkcija, sa mnogo skromnijim tehničkim mogućnostima lakše dostižu i zvučni intenzitet muzike i sasvim lako definišu lični izraz, koji neka savremena izvikana imena ne uspevaju da nam podare ni uz svu blagodet kompjutera, raznoraznih programa i šarenih laža. Sve u svemu, tadašnji punk-funk obrazac koji je u jednom trenu čak i preovladavao početkom 80-ih u muzici Delta 5, doživljava zaista uzbudljivu prezentaciju. Ostavljanje praznog prostora, koji su Gang Of Four obilato i krajnje efektno koristili, ovde je zbog dva basa i ženskih polu-pamfletsko izručenih vokala i šireg instrumentarijuma, krajnje redukovano, ali je i pored toga, kvalitet muzike sasvim dovoljan da sa ove distance shvatimo da organizam zvan Delta 5, ipak nije zbog kratkoće karijere dostigao svoj vrhunac. Krajnje beskompromisni tekstovi, bazirani na muško-ženskim odnosima, sa ne baš prijatnim observacijama, poduprti su ritmovima pogodnim za igru, ples, skakanje i dok lupite dlanom o dlan, tekst je već zacementiran u memoriji, a onda počinje obrada. Dokaz da muzika tada nije bila isprazna zabava. Dobar znak je i da je ovaj materijal ipak doživeo svoje reizdanje na CD-u, što nam daje nadu da će se još gomila sjajnih albuma, još uvek nepoznatih javnosti, uskoro pojaviti na ovaj ili onaj način. Ne treba živeti u i od prošlosti, ali voda sa izvora ipak nekako biva najsvežija. Delta 5 su tu da nas na to podsete.

https://www.discogs.com/release/607069-Delta-5-Singles-Sessions-1979-81
























субота, 27. мај 2023.

Various – The World Is Everything - A Samadhisound Sampler. Brochure (Samadhisound 2007)


Brošura "The World Is Everything Tour" uz koju je upakovan i bonus CD, promoviše deo Samadhi kataloga, verovatno će uskoro postati rezident E-Baya i sličnih naseobina, s obzirom na to da se prodavala samo u okviru turneje. Time je sigurno (pre)destinirana njena raritetnost. CD donosi dve nove Sylvianove kompozicije za koje on, ironično, nije radio muziku već samo tekstove ("The World Is Everything", "Sleepwalkers") audio najavu (sada već realizovanog) solo albuma Steve Jensena ("Slope") i kompoziciju koja najavljuje album Thomasa Feinera & Anywhen (The Opiates - Reviseted), dok su ostalo numere sa nekih od dosadašnjih Samadhi izdanja. Tek ovako, grubo rečeno, vidi se koliko je kvalitetom golem, iako kvantitetom omanji učinak ove etikete. Uz Sylviana protagonisti ovog semplera su David Toop (uz to i sjajni teoretičar, radi takođe za magazin WIRE, njegovu knjigu "Ocean Of Sound" možete kupiti i kod nas), ambijent legenda Harold Budd ,odomaćeni Nine Horses sa nekoliko kompozicija, Akira Rebelais i Masakatu Takagi. Prosto je fascinantno strpljenje i koncentracija sa kojom Sylvian bira umetnike koje će promovisati i vredno je konstatovati sa koliko odricanja pušta da se njegovi "potpisnici" iskažu. Bez trunke sujete i proizvoljnosti, ekstremno profinjenog ukusa, umetnici koje Sylvian "primećuje" - svoja raspoloženja kvalitetom stavljaju u jednu gotovo altruističku potrebu za deljenjem spoznaje, stvarnosti i neke (gotovo uvek) melanholijom umotane životne radosti.

Knjiga je priča za sebe. Upakovana u dizajn Chrisa Bigga, regularnog kućnog Samadhi dizajnera (sa nostalgijom i čeznjom upamćenog i zbog angažovanja za 4AD) sa nizom fotografija čiji je autor upravo Sylvian i koje je on povremeno premijerno prezentovao na svom delu Samadhi sajta. Usamljenost, alijenacija, izolovanost i samoizolovanost, negde i ružnoća i besmislenost sveta mnogo govore o impulsima koji ga pokreću. Na početku knjige se nalazi i sjajan tekst pisca Jasona Cowleya u kome on ukazuje na najbolju definiciju glasa David Sylviana (po tekstu New York Timesa), a to je konstatacija da je glas Davida Sylviana ustvari "introspekcija" sama po sebi. Ima li bolje i jasnije preporuke?

https://www.samadhisound.com/catalogue/the_world_is_everything_tour_brochure.html

https://www.discogs.com/release/1069143-Various-The-World-Is-Everything-A-Samadhisound-Sampler



















Cranes- Cranes ( Dadaphonic 2008)


Cranes su početkom devedesetih prošlog veka bili skoro svačiji ljubimci, i ne jedino zbog aure u kojoj su ljudi prepoznavali sopstvenu borbu za izbavljenje od osujećenosti, već i zbog toga što su u doba trijumfalnog nošenja na ramenima Madchestera i Shoegazea bili usamljeno ostrvo na koje je čovek mogao da stigne uz samo malo zvučnosti. Pomogao  im je i Portsmouth kao skrajnut i neizhajpovan toponim. Karakterisalo ih je nepripadanje bilo kom od britanske štampe arogantno ozidanih feuda, a buku koju su podizali slavni (po)štovaoci kao Robert Smith ( remiksovao Jewel, Cranes otvarali za The Cure) je samo doda(va)la decibele. Vreme strasti je stišavalo i (u)činilo mnogo toga lakšeg Cranesima, te su dodatno relaksirani radili, osipali se i na kraju se, kao i na početku, sveli na jezgro od (brata) Jima i (sestre) Alison Shaw.

Cepkanje kalendara iz veka u vek je amortizovalo raniju jezu (seti se Starblood) i rane trnce (seti se Wings Of Joy, Adoration. Jewel) no svako razuman i dobronameran će shvatiti i razumeti njihove kretnje i čulne doživljaje bez omaložavanja i disbalansiranog zvocanja. Davno je to i divno bilo, no Cranes su od onih dovoljno čestitih da ne potkradaju sami sebe, ali se ipak povremeno (a što da ne?) ogledaju u sopstvenim zrcalima. Uz to, pojavila su se i nova ostrva, na koju su se mnogi utopisti zaputili, uz njih i familija Shaw, da ponešto od njih prepoznaju kao svoje, posebno vrlinu elektronskih zvukova i instrumenata.

Nedavno su Cranes reizdali neke stare naslove i zatvorili sebi vidljiv krug. Možda su zato novi album jednostavno krstili kao Cranes, prvim potezom drvceta koje u tlu ocrtava (novi) krug. Na dan izdavanja deluju sveže, prozračno i opušteno, i dalje tužno misle a pri tom i dalje vrlo ne promovišu čemer i očajanje. Pesme su zaokružene, baš tako da budu otvorene za sentimentalno opipavanje i samostalno tumačenje. Elem, album je pitak i tečan, skladan, nežan, sanjalački i samo na nekoliko mesta iskače od uravnotežnosti, ali to nije nešto što ne bi moglo da se podnese. Alison Shaw, svojim glasnicama uvek prva asocijacija na Cranes, još uvek je devojčica koja odrasta, možda ne sa toliko dugim starinskim uvojcima i svim spiralnim asocijacijama, ali nova okruženja od nje to ni ne traže.

https://cranes.bandcamp.com/album/cranes-self-titled-album-2008

 https://en.wikipedia.org/wiki/Cranes_(band)






петак, 26. мај 2023.

Diamanda Galas - Quilty, Quilty, Quilty (Mute 2008)


Veliki je mislilac zapisao da onaj ko ljubi ponor, mora imati krila. Niko snažnije to ne pokazuje od Diamande Galas, i njena su krila glas i mikrofon, tačnije nekad i više od jednog mikrofona. Ništa oko Diamande nije stereotip, od izgleda, angažmana i glasa kojim najpre uznemirava,a zatim opčinjava ili iritira-to je krajnje subjektivno Takođe, kontroverza je konstanta u svakojakim raspravama, bilo da je u njima vole do večnosti, ili vole da je mrze do besmisla. Najbitnije joj je da se ono što izvede tek tako ne pogleda i samo odloži. Mnogima je ćutanje najveća sigurnost, a ova heroina najmanje želi takvu izvesnost koja joj znači sinonim za beskorisnu marginalnost i zato su DG ploče i nastupi i pojave tako grlate i skoro anatomski mišićave.

Quilty, Quilty, Quilty je koncertni album, sniman 2006 god, uglavnom u Knitting Factory, NYC i kolekcija je (samo)ubilačkih country, jazz, blues ljubavnih pesama (ove su pesme promovisali i Frank Sinatra, Johhny Cash, Edith Piaf...) kojima Diamanda komanduje, proždire ih i skoro razmetljivo dokazuje za šta je sve spremna i sposobna, pa ako još ima nekoga ko to ne zna, neka izvoli. Negde u nekim intervjuima glede odabira naslova, čak naglašava da je u originalima ili prethodnim adaptacijama videla specifičan humor i svojim izvedbama želela da to i (pre)naglasi i tako stvari dodatno još začinila. Ha, pa i Wenders je hteo da Der Himmel Uber Berlin bude pomalo komičan film, pa je pristiglo remek delo postalo svojevrsni svetionik za ljude sa mnogo nijansi.

Kad smo već u gostima Wendersu i sličnoj estetici, locirao sam sebi ovo cover izdanje pored prošlovekovnog cover izdanja Nicka Cavea " Kicking Against Pricks" , ne zato što su kolege sa etikete, već što su konceptualizovali pristup obradama na oba albuma, da zvuče kao prezivljavanje u močvari koja u njima porađa život. Sad se vidi i zna, Cave je nedvosmisleno svojevoljno izašao iz nje, Diamanda očito nije, već povremeno u extra_timeu traži živi pesak tek da proveri može li preživeti i ostati neulovljena. Kako god da bilo, doneli su prave odluke, a danas i dalje rade ploče od kojih možemo videti/čuti silinu koja se ne doživljava baš (pre)često, te su nam još dragoceniji.

Album ima sve najbolje što nam DG godinama nudi i na neki perverzno-sugestivno-prijemčiv način zvuči i transcendentalno. Jedan od tak'ih vrhunaca i najveći kuriozitet je način izvođenja Time/Interlude (koji današnju indie-publiku i klince-alternativce može dodatno da zavede, jerbo su je onomad obradili Siouxsie Sioux i Morrisey) i njena je mistika u tome što ju je iznela skoro normalno i uposlila nas mislima, (za)što to ne radi i češće.

Elem, Diamanda nije neki ujdurmaš koji će nas tobož zamajavati radi zaborava, diskografske obaveze i lagodnog eskapizma. Njen glas je ustvari svojevrsni telotres i traganje za vrlinom i odlukom. Odatle treba početi, pa gde se završi...

https://diamandagalas.bandcamp.com/album/guilty-guilty-guilty













четвртак, 25. мај 2023.

Grouper - Hold / Sick 7" (Room 40 2010)



Liz Harris ili Grouper je nešto ranije izdala limitirani (tour edition) 7-inchni singl za australijsku Room 40 (u sklopu desetogodišnjice etikete probrana ekipa je vizitirala i BG, i to su ređe prilike (Dis-Patch) kada prestoni grad ide muzički u korak sa svetom). 

Liz menja etikete (Type, Root Strata...), ali svoju estetiku održava čudesnim balansom energije, zanesenosti i rečnika koji (ni) ne (treba da) razume puno ljudi. Ovoga puta su dve meta-shoegaze numere prislonjene na Victorialand period Cocteau Twinsa i rane Slowdive singlove. Sinemaskopski potencijal njene muzike je nezaobilazna stvar; Lynchovska atmosfera je zamenjena Wendersovskom, onom koja vuče na sekvence snova iz Until the End Of The World. Hold/Sick ima tekući karakter, i fine su ovo vode - pre za plivati, nego ploviti s obzirom na dužinu.

https://room40.bandcamp.com/album/hold-sick
https://www.discogs.com/release/2511748-Grouper-HoldSick




среда, 24. мај 2023.

The Mary Onettes - Islands (Labrador, 2009)

 


Šveđani The Mary Onettes (album izdat 4. novembra 2009.) koje predvodi Philip Ekström, stari su poznanici. Sitničavi zameraju da (prošli) debi album zvuči kao (pre)otvoreni omaž bendovima kao sto su The Cure, New Order i sl, ali od njih nema poštenijeg benda koji krčmi osamdesete. Za razliku od šire popularnih retro-uberdizajniranih bendova, TMO ne zvirkaju često u buđelar, već se bave komponovanjem emocionalne muzike i ne interesuje ih da čuju sufliranje, već sopstvena deklamacija teksta. Islands ima čudnu istoriju, dvaput je sniman: prvi snimci su ukradeni iz automobila, a onda se jednostavno ugasio i HD sa rezervnim kolutovima. Na prvo slušanje, album nije prijemčiv kao debi, nekoliko slušanja je potrebno za zagrevanje dok ne isvetluca tehnikolor i sinemaskop. Nakon toga je sve nagrada svake vrste.

Kao i mnogi skandinavski sastavi, umesto Pet Sounds i još nekih tipičnih uzora za Anglosaksonce, TMO svojataju A-Ha kao jedan od glavnih uzora, a ponovljena slušanja tvrde da bi The Cure zvučali ovako da su nastali tamo negde dve hiljade i neke...

Ekström koristi bol kao neophodnost pri pisanju, srećom bez iritirajućeg čemera. Onda(k) nije čud(n)o što ovu ploču (kao i ranija TMO izdanja) znalci doživljavaju kao opijat. Još uvek ne "onaj za mase", ali ne njihovom greškom. Ima ovde potencijala za globalno raspoznavanje. Jednostavno, u doba preopterećenosti svim i svačim, to više izgleda i nije moguće.

 

https://en.wikipedia.org/wiki/Islands_(The_Mary_Onettes_album)

https://www.discogs.com/master/244147-The-Mary-Onettes-Islands

https://labrador.se/portfolio/the-mary-onettes/
















уторак, 23. мај 2023.

Nine Horses - Snow Borne Sorrow (Samadhi Sound, 2005)

 


"U ljubavi je tako da ljubavniku ne treba molba da učini bilo šta"

Meher Baba, Sve i Ništa (Everything and Nothing)

Ploče koje snima David Sylvian su kao snovi koje pokušavate da prepričate. Slike, mirisi i mizanscena iz glave se postavlja kao koprena kada ih treba ne samo istumaciti već i izneti iz sebe.

Sasvim suprotno veličini koje njegovo ime nosi, ploče na kojima učestvuje uvek su krajnje lični dnevnici koji se isčitavaju godinama, gledaju kao mozaici i nose sobom neke nove ili potvrđuju stare istine. Takođe, svaka njegova ploča ima jako veliki motiv i razlog. Nakon dva albuma koji su na različitim nivoima korespondirali sa publikom i bili lični egzorcizam nakon raskida sa Ingrid Chavez - sasvim hermetični i maestralni Blemish, redukovan na repeticiju koja je označavala Sylvianov bol i "Good Son Vs. Only Daughter" remiks album opet sa željom da se ipak "resocijalizuje", Sylvian je sjajno iskoristio priliku i napravio pauzu bez nekog vidljivog predaha. Nine Horses je, u stvari, projekat koji pored DS uključuje i njegovog rođenog brata i takođe člana Japan/Raintree Crow Steve Jansena  i nemačkog umetnika Burnta Freidmana, i nastavlja liniju kojom su se Sylvianovi albumi kretali do nastanka Samadhi etikete.

Sylvianova muzika je uvek imala taj post-efekat kada nastavlja da svira u glavi, pravi sopstvene filmove, reči se vraćaju, melodije pojavljuju na najneobičnijim mestima. Album počinje iskazom "it's a wonderful world" i bez obzira na to koliko to nekom ironično zvuči, DS stvarno to misli, i svoju tugu koristi kao oružje, kao blagoslov u pohodu na sreću. Već od samog početka se razlaže krajnje opijajuća melanholija sa maltene bezbrižnom svirkom koja hvata lagano u vrtlog. Naizgled lagana, pomalo i jazzy atmosfera svojevrsni je mamac sa beskompromisnim okršajem sa sopstvenim demonima koje DS lagano i sa strpljenjem sveca pokazuje, upire prstom u njih, ali ih ne hvata za gušu i neumereno davi naočigled slušalaca. Smirenost i pokušaj da se razume i preraste situacija, pa makar i ona najzlokobnija, više je nego očita. Iskreno, uvek je to i radio.

Muzički, iako pitka u odnosu na prethodni album, ovaj ploča je pravo remek-delo i pomalo kompilira sve što je Sylvian protegao duž svoje solo karijere od maestralnog Brilliant Trees pa sve do Dead Bees On The Cake. Kao kontratezu i kao preventivu sopstvenom hermetizmu, u kreaciju albuma uveo je i Jensena i Friedmana koji su samo oplodili njegov sopstveni izraz. Različiti i po muzičkom izrazu i po ličnoj ideologiji, ova dva kompanjona uz kontribuciju sjajnih i slavnih gostiju kao što su Sakamoto, Stina Nordenstam izbrusili su album do pravog brilijanta.

Uostalom, moram da priznam da je u sferi autora David Sylvian na piedestalu u društvu Scotta Walkera i Marka Hollisa (ex Talk Talk), ne samo zato što su se sa vrhova top lista povukli u sopstveni nemir da bi na miru gledali svoje stigme, već što njihova muzika slojevito nudi i utehu i inspiraciju i iskaz "it's a wonderful world". Ako imate dovoljno volje i snage da to vidite, i učinite to.

https://en.wikipedia.org/wiki/Snow_Borne_Sorrow

https://www.discogs.com/release/539492-Nine-Horses-Snow-Borne-Sorrow


















понедељак, 22. мај 2023.

Mogwai - Friend Of The Night EP (Pias, 2006 )


 

Osamdesete su bile sjajne po mnogo čemu. Jedan od razloga za veselje bila su takozvana EP izdanja, krajnje različita. Nekome su služila za razvučene remixe, a drugima opet da eksperimentišu s formom i kojekakvim stvarima, sve van koncepta albuma ili slično. Neka od mojih najomiljenijih izdanja su upravo izdati kao EP, nekad kompletno nezavisni u odnosu na regularna izdanja (čitaj - singl kao podrška albumu). Vremena su se izmenila, diskografski tirani su jednostavno prećutno izbrisali EP kao instituciju, ali se još uvek negde i nekako pojavi. 

Evo, ovaj Mogwai me je zaista obradovao. Prvo što su se vratili ovoj formi, a drugo što su nam podarili dve nove pesme, koje fanovi neće morati da vrebaju i dodatno prazne džepove na ultra-skupim japanskim reizdanjima. Osim već poznate Friend Of The Night, Gwai nam bez ikakvog rizika i bez mnogo teskoće nude još dva bisera.  sa laganim tempom, dominantnim klavirom, orguljama i gitarom koje se tako mešaju da je ponekad teško razaznati šta je tu šta, rastu do nagoveštaja raskošnog krešenda, ali se tu i zaustavljaju, a zatim kao olizanim prstima lagano gase pesmu. 1% of Beast je opet kraći ali i klasičniji Mogwai. U ovih skoro četiri minuta bend je uspeo da ugura sve što ga čini jedinstvenom pojavom - kompletan Mogwai. Nekima ni cela karijera nije dovoljna da izdemonstriraju, što Škoti sada rade za 4-5 minuta. Gde su granice ovog benda, to ni oni sami ne znaju, a srećom o tome niti razmišljaju. Tako da nema traga nikakve uobrazilje, sve što osetite čista je stvarnost. Ako poželite i spoznaja.

https://www.discogs.com/master/69175-Mogwai-Friend-Of-The-Night

https://mogwai.bandcamp.com/track/friend-of-the-night








недеља, 21. мај 2023.

Japancakes - Loveless (Darla, 2007)


Već kad sam kod covera tj. obrada, želim da kažem za  jedan prijatan koncept, u vezi sa Japancakes (skupina poštenih muzičara iz Atine, Gruzija, Zajednice Nezavisnih Država Amerike) i njihovo ophođenje, iščitavanje i blagonaklono "slovo po slovo" tumačenje za gigantski "Loveless", već za života legendarnih My Bloody Valentine, ansambla sa snagom koja se ne da baš lako izmeriti.

Samo (s)pominjanje MBV u sebi nosi previše vodene struje koja može da vas uskovitla i razbaca i raznese na mnoge strane. Čuo sam sijaset MBV obrada, previše kopiranja, mnogo pastiša, ali ovo ipak zvuči različito u odnosu na sve te realizacije. Kompletno instrumentalan, skroz melodičan i bez dimne zavese od distorzije, te samim tim i kristalno čist, ovaj album na momente zvuči i kao liberalniji muzak, što na kraju i postane jedan od glavnih kvaliteta. Ne tako vrhunski i vanzemaljski lociran u superlativima kao što su ga Darla i neke muzičke novine opisale (što, naravno, ne znači da nije jako dobar), ali sa dovoljno lucidno ozbiljne neozbiljnosti da može da posluži u pojedinim pravim trenucima, kao u jutarnjem ispijanju kafe kada originalni Loveless za manje uravnotežene i psiho-fizički neutrenirane može da isprodukuje previše adrenalina.

Danas sam baš pročitao da ustajanje na levu nogu daje dobru (povišenu) energetsku osnovu za dan. Japancakes su kućni savetnici za namerno ustajanje na desnu, kada hoćete da vam dan bude malo anesteziran, taman kol'ko treba.. 

https://japancakes.bandcamp.com/album/loveless




субота, 20. мај 2023.

Richard Hawley - Truelove's Gutter (Mute 2009)


Jeste uzbudljivo prevrtanje ambijentalnih, droničnih, elektroničkih, motoričkih, klasikalnih, akustičkih zapisa u potrazi za transcendentnim momentima, ali na nekom mestu čovek mora da se zaustavi i detoksikuje. I najbolja medicina zahteva reviziju - inače se zavuče u šupljine i izbije kao herpes na najmanje očekivanim mestima. Ipak, ako se od najezde Babilona ostane čistih misli, okrepljenje ume samo da se namesti. Miksturu je izneo veliki Mute - Richard Hawley i njegov (šesti) album Truelove's Gutter. Simpatičan je čova Hawley, sada već priznati autor čija svaka ploča zna da opije i opravda strast fanova. Nije ni nepoznat, među poštovaocima koji šire reč o njemu su i Anton Corbijn, REM, Nancy Sinatra, Arctic Monkeys..

Za Hawleya sam čuo davno, od Sheffieldskih amigosa. Kao zaljubljenik u gitaru se muvao oko preostalog The Comsat Angels instrumentarijuma. Uglavom, jasno je bilo da ima reputaciju gradskog junaka i patriote, verovatno najsličniju onoj koju je imao Jarvis Cocker pre Pulpa. Sve je to kroz godine dodatno ojačala Hawleyeva topofilija, najočitija kroz nazive albuma, koji su većma sheffieldski toponimi.

 Truelove's Gutter jeste jedan od takvih, ali nema samo značenje za one koje interesuje šefildska geografija, već je i naciljani opis trenutnog Hawleyevog svetonazora, slivnik preko kojeg olakšava sebi i otkazuje razočaranja ljubavi. Ovo je kolekcija idealna za završetak dana, sumiranje i razvrstavanje, a on nam dođe kao crooner iz hipnagogije. Nagoveštaj zvučnosti se očitovao u finalnoj pesmi (The Sun Refuses To Shine) prethodnog albuma (Lady's Bridge, 2007), a sve je sofisticarano zacrnio, uvođenjem novijih instrumenata i vibrantno-gipkijih aranžmana. Oni koji se plaše da bi mu inovacija srušila ulogu Orbisona 21. veka, neka ne brinu. Obrazac meša sa Morriseyem iz ranijih The Smiths dana (avaj ironije - jedan od većih doprinosa Mozera današnjoj britanskoj sceni je odbijanje Hawleya na audiciji za Mesijin prateći bend) i naboranim patosom kome NE! ne bi rekli ni Almond ni Cave ni Tindersticks. I pored (više no uobičajeno) zatamnjenog izraza Hawley je snimio album kojim svima daje mnogo dobrih razloga za hod (u)napred. U vremenima kada neki misle da im ploče otkrivaju univerzalne istine i zakone, ima onih koji žele da im se povremeno neko lično obrati. Hawley u svojim ispovestima (ne)namerno to radi, što je samo jedan od garanata da se ova ploča neće razjesti kroz vreme.

 

https://en.wikipedia.org/wiki/Truelove%27s_Gutter

https://www.discogs.com/master/206048-Richard-Hawley-Trueloves-Gutter

 



Epic 45 - Weathering (MakeMineMusic, 2011.)


 

Evo opet Epic 45, romantičara i titulara ladanjskog popa, a pod miškom kotarica uzrelih ponuda. Ruralni engleski momci Ben Holton i Rob Glover davno su (pre)poznati po umeću da kroz muziku provuku mnogo nečega iz okruženja. Nije onda čudo što Epic 45 konzumentima receptori postaju osetljiviji, asocijativniji i veseliji. Moguće ankete ov(akv)og kursa kreativnog slušanja katalogizirale bi samo delić zapažanja: graktanje kroz lugove, vetar u zvonicima, gaz po kaldrmi, piljke zarđalih šina, dozivajuću teskobu napuštenih kuća, zimzeleno/ogolelo, blatnjavo/vlažno/prosušeno...

Iako su Epic 45 izdanja ujednačenog kvaliteta, Holton i Glover su ovoga puta imali volju da sve dodatno poboljšaju i po principu da se plemenit plemenitom raduje, pozvani su gosti, i na volju im je ostavljena tehnička i kreativna rekvizita. Anthony Harding (aka July Skies, epski saborac sa Make Mine Music etikete), Stephen Jones (znani Babybird iz one-hit-senzacije You're Gorgeous) i Richard Adams  (iz po svemu uzoritih Hood) su samo najpoznatiji . Delom i zbog toga,Weathering je opušteniji i mekši, ne daleko od Hood ili Bark Psychosis, kako načeti mogadonom uvežbaju Prefab Sprout tribjut.

https://digital.waysideandwoodland.com/album/weathering-10th-anniversary-edition-2





петак, 19. мај 2023.

Interview: Sava Savić & Igor Todorović - NS Punk Verzija

 



U prošlom broju Plastelina prezentovana je knjiga Novosadska Punk Verzija Save Savića i Igora Todorovića. Čak i u sitaciji da naše muzičko izdavaštvo nije ovoliko siromašno, ovakva knjiga imala bi kapitalnu vrednost. Potrudili smo se da sa autorima ove knjige prozborimo po koju "off-records" o svemu tome...



 Plastelin: Kako je uopšte došlo do ideje za stvaranje jedne ovakve knjige?

Sava: Na ideju da materijal za fanzin postane knjiga došao je Igor. Moja namera je bila da napišem svedočanstvo o mom društvu iz tinejdžerskog perioda, o ekipi okupljenoj u "Crkvene pacove", tada najmlađem punk bendu, verovatno i u SFRJ. Kada je Igor pročitao materijal, ubedio me je da istrajem, proširim spise, a on se potrudio za "ostalo", to jest drugi deo knjige.
Igor: Znaš kako je... fanzin se danas slabo čita, a kada smo se već prihvatili posla, onda bi bila šteta da nismo uradili knjigu.



Knjiga je sastavljena iz dve autorske celine koje su se savršeno ukopile. Kako je došlo do saradnje između vas dvojice? Da li ste sarađivali prilikom pisanja ili je svako dao svoje, pa se sve tako lepo uklopilo?
Sava: Mi se dugo poznajemo, još od 1992. godine, kada sam kao mlad novinar u novosadskom "Dnevniku" vodio rubriku o novosadskim demo bendovima. Igor je pevao u grupi "Buka za decu", a ja sam posetio njihovu probu. Što se saradnje tiče, svako je imao potpunu autonomnost uz neznatne sugestije u oba smera. Toliko se dobro poznajemo i imamo približno iste poglede da se to verovatno osetilo i u stilu pisanja.
Igor: Moram priznati da mi je mnogo značilo to što sam pročitao Savinih prvih desetak strana pre pisanja svog dela. Tako sam i sam, sličnim stilom, počeo da pišem. Rekao bih i to da je Sava imao znatno teži posao od mene. Većina aktera njegovog dela knjige je odavno u zrelim godinama i već dvadesetak godina nisu aktivni na sceni. Bilo je izuzetno teško doći do svih tih ljudi, a posebno prikupiti fotografije iz tog perioda. Ja sam od 1987. godine, kada sam prvi put posetio jedan punk koncert, sve zapisivao u sveske, a i većina pankera koje pominjem i o kojima pišem su mi drugari. Naravno, neke viđam ređe, neke svakodnevno, ali sam bez muke stupio u kontakt sa svima i nije mi bilo teško da prikupim materijal i podatke koji su mi nedostajali.

 

Imam osećaj da ste u sve ovo krenuli sa skromnom idejom. Kako se osećate sada posle svih reakcija koje ste izazvali ovom knjigom?
Sava: Moja ideja zaista nije bila pretenciozna. Želeo sam da ostavim trag na period života i godine na novosadskoj sceni koje ću pamtiti dok sam živ. Žao bi mi bilo da sve to jednoga dana padne u zaborav, a nisam video da će se neko ozbiljnije pozabaviti time. Reakcije na knjigu su zaista fenomenalne. Očekivali smo pozitivan odjek, ali da ćemo naići na baš tako dobre kritike, verovatno da se nismo nadali. Drago mi je zbog svega, a pogotovo što je knjiga naišla na dobar prijem i kod publike koja nije isključivo pankerski orijentisana.
Igor: Koliko je cela ideja bila skromna, dovoljno govori i to što je Sava počeo da piše knjigu, ne znajući da je uopšte i piše. Dao mi je desetak otkucanih strana kako bi ih ja prosledio nekom fanzinašu iz mlađe garde, koji bi to objavio u svom fanzinu. Sećam se, dok sam aktivno učestvovao u izradi fanzina ''Tri drugara'' (prva polovina devedesetih), koliko sam bio srećan kada bi uspeli da izbacimo novi broj, a šta reći sada kada je prvi tiraž knjige, bukvalno, razgrabljen za nedelju dana.


Knjigu ste promovisali u Beogradu i Novom Sadu. Da li ima nagoveštaja da bi se nekakva slična promocija mogla desiti u još nekim mestima ovoga što nam je preostalo od zemlje, ili možda u nekom bližem inostranstvu?
Sava: Još kada smo materijal ponudili izdavaču (SKC Novi Sad), javila se takva ideja. Već tada, a reč je o martu mesecu, pričali smo kako bi dobro bilo da se knjiga promoviše ne samo u NS i BG već i u Rijeci, Puli, Ljubljani, Sarajevu. Voleo bih da se to dogodi, a ja se nadam da ćemo bar neki od ovih gradova posetiti tokom jeseni, a isto tako želim da nešto slično održimo i u Subotici, Pančevu, Kragujevcu...
Igor: Promocija u Novom Sadu je bila odlična, kao i koncert koji je održan nedelju dana kasnije i na kojem se okupilo hiljadu ljudi, što je za naše prilike impozantan broj. Moram priznati da sam više očekivao od beogradske promocije. Ne znam tačno da kažem šta nije valjalo, ali mislim da je promocija odrađena, onako ofrlje, čisto da se kaže da smo bili i u Beogradu, a ubeđen sam da je to moglo i moralo da se organizuje bolje i na mnogo višem nivou. Možda nije trebalo žuriti sa tom svirkom u Beogradu, koja je održana u sred leta i sezone godišnjih odmora, svega nekoliko dana pre Exita... možda bi bilo bolje da smo sačekali jesen, ali dobro... Ja bih voleo da se odradi još nekoliko gradova u Srbiji (Niš, Subotica...), a ne bi bilo loše ni da se realizuje ideja mini-turneje po bivšim SFRJ gradovima, ali to je već mnogo ozbiljniji poduhvat. Ipak, to je sve u nadležnosti izdavača. Jedna druga stvar me boli, a to je Exit, jedan od najvećih festivala u Evropi, koji svi željno iščekujemo svake godine. Ne mogu da verujem da za četiri godine, koliko se Festival održava na tvrđavi, ni jedan strani punk bend (nemoj da mi neko priča kako je punk pokriven dovođenjem Billyja Idola, Iggyja Popa...) nije dobio priliku da na njemu svira. Kako nikom iz Exit ekipe nije palo na pamet, da se ove godine svuda u svetu obeležava nulta godina punka, pa da se i u Novom Sadu na bilo koji način isto to obeleži i na festivalu. Naša knjiga je bila sjajna prilika da se sve to objedini... Ne mirim se sa činjenicom da se dovode silni didžejevi, metalci i ostale domaće zvezde i po peti put, a da nema ni P od punka!


Uz dva izdanja ove knjige objavili ste ukupno tri CD-a sa raznim snimcima koji potkrepljuju tekstove iz knjige. Da li možda razmišljate da u nekom sledećem izdanju kao prilog bude DVD koji bi objedinio sva tri diska, možda dodao po koji snimak, i sabrao neke video zapise iz tog doba? Da li uopšte postoji ikakva video kolekcija zapisa iz tog doba?
Sava: Do prve polovine 80-ih malo je video materijala. Kasnije je toga bilo sve više. Koncertnu promociju na novosadskom Gradilištu kamerom je zabeležio Komadant Adam, a snimana je svirka i u Beogradu. Dakle, osnova za takvu ideju postoji.
Igor: Iz tog najranijeg punk perioda i fotografije su prava retkost, a da ne govorimo o video zapisima. Danas je sve toliko uznapredovalo da bendovi snimaju i probe a ne svirke. Ne znam koliko je realno očekivati i treće izdanje, ali mislim da DVD ne bi bio potpun bez starih snimaka.



Čitajući knjigu nisam mogao da se otmem utisku da bi neki pametni producent mogao na osnovu ovoga što ste nam pružili snimi jako dobar film. Mislite li u tom smeru?
Sava: U toku stvaranja "Novosadske punk verzije" razgovarao sam sa režiserom Aleksandrom Davićem (pominje se u knjizi u priči o modovima) i predložio mu da bi ili on, ili neko od njegovih studenata (asistent je na Akademiji dramskih umetnosti u Novom Sadu) mogao da se pozabavi ovim materijalom. Možda grešim, ali mislim da me nije shvatio dovoljno ozbiljno, kao još nekolicina Novosađana prilično bitnih za, možda ne toliko punk, koliko New Wave scenu u našem gradu. Ta ideja i dalje postoji i voleo bih da se realizuje. Mislim da bi dokumentarac ostavio upečatljivi trag od igranog filma, ako si na to mislio.
Igor: Slažem se sa Savom, da bi dokumentarac bio prava stvar, samo što bi u tom slučaju trebalo angažovati dosta ljudi i možda objaviti oglas u lokalnim novinama: ''tražimo snimke i ostali materijal novosadskih punk bendova'', ili nešto u tom fazonu. Možda deluje smešno, ali sam ubeđen da po novosadskim tavanima i podrumima ima dosta skrivenog materijala koji bi mogao da se iskoristi za film ili neku drugu knjigu slične tematike.

 

Paralelno sa početkom NS Punk scene, u istom gradu deluje nekoliko jako bitnih New Wave bendova: "Luna", "Grad", "Boye", "Obojeni program"... Da li je bilo, i kakvih, kontakata, tj. saradnje, između ovih koliko različitih toliko i stilski bliskih muzičara i kreativaca?
Sava: Odrednica "paralelno", ne stoji, jer ne odgovara istini. Do 1980/81. godine kada je krenuo talas navedenih bendova, punk scenu u Novom Sadu predstavljali su "Pekinška patka", "Direktor", "Gomila G", "Crkveni pacovi", "Tri crna lista" i "Rafal". Tek onda nastaju "Program" (kasnije "Obojeni program") i "Grad", bendovi nastali iz grupe "Novi talas". Isto tako "Luna" je nastala iz "La Strade". Kada je pomenuti kvartet osvojio ne samo NS scenu, paraleno su delovali "Kontraritam" (ska), "Neon vojnik" (post punk), "Rafal" (punk), "Vrisak generacije" (hardcore-punk), "Van kontrole" (Oi - punk), a potom i "Dva minuta mržnje" (Oi - punk), "Eksploziv" (Oi-punk), "Revolt" (Punk)... Saradnja, u punom smislu te reči, praktično nije postojala, osim nekoliko svirki gde su nastupali bendovi različitih pravaca. Meni je lično bilo žao zbog toga, ali je jedan deo te - tada nove novosadske avangarde s podsmehom gledao na punk scenu kojoj je i sama do skora pripadala.
Igor: Sava je sve rekao, nemam šta da dodam.


Nekada su se osnovne informacije o sceni saznavale putem fanzina koji su dugo sa žarom iščitavani iako su donosili najčešće dobrano bajate vesti. Da li je današnja opšta dostupnost informacija putem Neta uticala da današnji klinci pomalo površno posmatraju muziku i da više nema tolike strasti kao u doba kada smo se delili na pankere, šminkere i hipike?
Sava: Na osnovu onoga što se dešava na NS sceni, ne mogu da se složim da klinci gledaju površno na muziku. Mislim da je sviraju srcem i to mi se sviđa. Zadovoljan sam NS scenom. Druga je stvar što draži fanzina nikada ne mogu osetiti, jer se ipak radi o "Internet generaciji". Takođe, koliko god više ne postoje striktne podele u pristalicama muzičkih pravaca, to je u neku ruku i dobro, jer mi podele u bilo kom smislu ne odgovaraju, a svedoci smo dokle su nas podele dovele. Volim kada vidim razne face, koje u moje vreme ne bi mogle da budu zajedno na istoj svirci, da se sjajno vesele na istom koncertu.
Igor: Mislim da je današnja punk generacija prilično razmažena. Retko ko kupuje ploče i diskove omiljenih bendova, već se sve svodi na utrkivanje ko će skinuti album poznatog benda sa Neta pre datuma njegovog objavljivanja. Ne slažem se ni sa tim da klinci nemaju para za originale. Ja sam svu ušteđevinu slao u pismu i naručivao prvo vinile, a potom i diskove, "od preko". I danas redovno kupujem originale svih albuma i bendova koji mi nešto znače. Internet je definitvno uništio fanzinaštvo. Nikom više nije zanimljivo da čita nekakav bajat intervju kada su te vesti dostupne bukvalno svima. Ali, OK, takvo je vreme danas. Mi smo nekada bili sretni kada bi uspeli da skrpimo opremu i zakažemo probu, a sada ti maltene ni instrumenti nisu potrebni da bi imao bend... Dovoljno je da se svaki član benda odrekne po jednog piva tokom večernjeg izlaska pa da se iznajmi komplet opremljena prostorija za probe...

 

Znam da današnjim klincima deluje neverovatno da su se pre dvadesetak i više godina ploče naručivale iz inostranstva i to tako što se dinari stave u koverat, pa dobri ljudi pošalju ploče. Da li ste ikada pomislili da će ubrzo na ovim prostorima krenuti sva dešavanja koja su nam obeležila proteklih petnaestak godina? Po punk tekstovima tog doba, čini se da su mnogi videli unapred, ali... Da li ste ikada mislili na to i polemisali o tome?
Sava: Odrastao sam u bezbrižnom vremenu, bar sam ga tako ja doživeo. Mojoj generaciji kao da je nedostajalo da se nešto desi. Živeli smo u "dosadnoj zemlji", za nas mlade možda čak onakvoj kakvu je Koštunica poželeo. Tekstovi "Neon vojnika" i "Rafala" na najbolji način predvideli su sve ono što nam se kasnije dogodilo. Iskreno, nikada nisam pomislio da može da nam se dogodi takvo sranje, kao što su serija ratova, cepanje zemlje na krvav način, bombardovanje, inflacija, beda, redovi... No, mislim da su stvari ipak krenule polako na bolje. To su koraci mrava, brzina puža, ali se ipak ide napred. Da li ćemo stići do nekadašnjih bezbrižnih vremena, ne znam, ali bih voleo.
Igor: Definitivno se nešto pomera na bolje. Dokaz tome su sve brojnija gostovanja stranih bendova kod nas. Sećam se da sam se radovao kao malo dete dolasku "Punishment Parka" u Novi Sad, 1992. godine. Bio sam sretan kao da je "Clash" svirao, a ne nekakav anonimni norveški bend. Ipak, ja sam i dalje ogorčen što u Novom Sadu ne postoji ni najmanje interesovanje bilo kojih medija za punk muziku, a da ne govorim o tome što već godinama u gradu ne postoji klub za izlaske i svirke, nema izdavačke kuće...

 

Mnogi ljudi koji su nekada činili NS punk scenu danas rade neke sasvim kolokvijalne poslove koji nemaju veze sa muzikom. Ko su najpoznatiji izdanci NS scene, a da danas nemaju veze sa muzičkom scenom?
Sava: Kategorizacije bilo koje vrste su nezahvalne, ali evo, na primer: Pampus ("Crkveni pacovi", "Neon vojnik", "Krik maske") uređuje magazin "Moj pas". Škrba (pevač "Rafala" i "Dva minuta mržnje") je kuvar u restoranu "Fiš & zeleniš", koliko sam čuo kao kuvar radi i Bora Oslovčan ("Gomila G", "Pekinška patka", "Kontraritam"...), Sajla ("Rafal", "Dva minuta mržnje", "Gradski mačori") je rukovodilac Centra za rehabilitaciju zavisnika "Raksršće", Mita ("Kontraritam") rukovodi jednim sektorom u "Elektrovojvodini", a Brča ("Direktor", "Pekinška patka") u "NIS"-u, Čonta ("Pekinška patka") i Dvanajsti ("Rafal", "Ponoćni kauboj") su u Kanadi, Vanja ("Vrisak generacije") je zubni tehničar u Londonu, Stevica ("Crkveni pacovi", "Neon vojnik", "Van Kontrole", "Dva minuta mržnje", "Gradski mačori") je trenutno nezaposlen, Geak ("Crkveni pacovi", "Armija spasa", "Neon vojnik", "Rafal") vozi cisternu u Naftagasu, Ljilja ("Armija spasa", "Boje") radi u Pobedi, Bukan ("Rafal", "Vrisak generacije") radi u DTD-u, Žolt ("Gomila G", "Kontraritam", "Gradski mačori") živi i radi u Nemačkoj, Geber ("DR Živago dark stars") je košarkaški trener (šampion) u Mađarskoj...
Igor: Mogao bih i ja da dodam nekoliko imena: Kum Željko je narodni poslanik u drugom mandatu, Borko Stefanović (basista GBB) je diplomata u našoj ambasadi u Vašingtonu, Davor ("General", "Moraš živeti drugačije") živi i radi u Švajcarskoj, a Keca (bubnjar mnogih bednova: "Chronic Infection", "Provokacija", "Blitzkrieg"...) u Sloveniji, Milun (KNO, "Mitesers") je kuvar u hotelu Vojvodina...

 

Kažu da ko je jednom iskreno postao panker, to ostaje u glavi ma kojim se poslom bavio kasnije. Kako vi vidite tu tezu?
Sava: U mom slučaju ona je 100 odsto tačna, a mislim da je tako i u većini drugih primera. No, poznajem i suprotne primere, koji su, ipak, u manjini.
Igor: Poptuno se slažen sa tim. Lepo je u novosadskom "Dnevniku" napisao I. Mihaljević, u svom izveštaju sa svirke koja je održana u Novom Sadu povodom izlaska knjige: ''Čovek uvek može izaći iz panka, ali pank iz čoveka - nikada!''


Knjiga kreće sa pričom o "Crkvenim pacovima". Sudeći po promocijama knjige, i ljudima koji su se na njima pojavili, mnoge kućne emigrante ste ponovo izveli na videlo. Da li to znači da se ovde kreativni život odvija u "pacovskim kanalima", odnosno, da li postoji paralelna Srbija. Jedna javna i druga, ona (za)pravo kreativna, koja diše na svoj način?
Sava: Slično pitanje provlači se decenijama, generacijama. Uvek se tako čini, a zapravo uvek postoji jače ili slabije izražena "alternativa postojećeg", kako je to Kebra u svojoj pesmi rekao. Ne, nema pacovskih kanala, već samo jačih ili slabijih generacija. Ja sam zadovoljan kako danas izgleda novosadska scena, mada se uvek čini da moće i bolje. Nema mesta pesimizmu.
Igor: Delimično si u pravu, kažem delimično jer upravo izlazak ove knjige i rasprodat prvi tiraž to opovrgavaju. Kreativnost i inventivnost nikada nisu nedostajale Srbiji, ali nerado priznajem da je upravo nedostatak smelosti, stvorio sliku skrajnutosti mnogih kvalitetnih, ''drugačijih'' generacija.

 

Da li ste svesni veličine i značaja ovoga što ste uradili?
Sava: O veličini i značaju sudiće čitaoci i vreme. Znam samo da mi je veoma drago što je knjiga relativno brzo ugledala svetlost dana, što smo imali veliku podršku javnosti i okoline i što je naišla, uprkos pojedinim skepticima, na izvanredan prijem. Zaista sam zadovoljan po tom pitanju. Obojica smo rekli: "Bićemo srećni ako NS punk verzija posluži nekome kao dobra građa za još sveobuhvatnije delo". Voleo bih da to i doživim.
Igor: Nismo mi uradili ništa revolucionarno... napisali knjižicu od 200 strana, možeš misliti. Voleo bih da ''Novosadska punk verzija'', ne bude jedina knjiga te tematike, već da pokrene i nekog iz Beograda, pa i drugih gradova da uradi sličnu stvar. Ako smo mi spakovali NS scenu na 200 strana, onda bi Beograd morao da ide na bar duplo više... Drago mi je što su reakcije i javnosti i samih aktera knjige, i više nego pozitivne, a najviše me je obradovalo to što se starija ekipa masovno pojavila na promociji, i što su svi sa oduševljenjem propratili sva dešavanja u vezi izlaženja knjige. Sve je nekako izgledalo kao na dvadesetogodišnjici mature. Neću preterati ako kažem da je novosadska promocija knjige koja je održana 18. maja, jedan od najjačih kulturnih događaja u gradu ove godine.

 

Šta planiraju Sava i Zgro sutra...?
Sava: Ja ću ponovo na posao...
Igor: Mnogo mi se ideja mota po glavi, a najviše mi bodu oči brojne dobre fotke koje nisu uspele da uđu u knjigu… Ko zna možda ćemo pokušati da nekom novom publikacijom obeležimo 2008. godinu, tj. 30 godina punka u Novom Sadu…

 

Autori: Branislav Nikolić & Mileta Okiljević




 https://www.discogs.com/release/1315307-Various-Novosadska-Punk-Verzija-1978-2005



























: