Укупно приказа странице

недеља, 31. август 2014.

Jakob Skøtt: Amor Fati ( El Paraiso Records 2014 )








Čak i da nisam znao da je Jakob Skøtt bubnjar, ne bih dugo pedalirao ovom retro autostradom da bih  razumeo signalizaciju i ulični mobilijar. Iako su  sintisajzeri i klavijature dominantni i najuočljiviji, duša i srce ove ploče su  bubnjevi. Odmah sam probao da zamislim izvodjenje Amor Fati celine, naravno u nekom omanjem teatru. Nesumnjivo, bubnjar i njegova baterija  na tempu i mestu frontmena - iza ili još bolje pored njega, par elektroničkih drangulija. I još najviše dva pomagača za tu istu elektroniku. Predstava počinje proteinsko- d.a.f.ovskim predjelom, a la Sato-Sato i lagano rikvercira rokestriranim rasviravanjima ranijih Kraftwerk, Tangerine Dream , (čini mi se da prepoznajem pasaž iz Ricocheta) i Klausa Schulzea. Ima momenata kada se Skøtt  ostavi bubnjeva,I tada je pola-naučnik-pola-mistik koji se napreže da unapredi  kontakt sa Univerzumom. Naravno, ne ovaj savremeni sa Discoveryja ili Historyja, nego iz doba koje oživljava. Kako je Skott i vizualizator (radi spotove, pozadinu svojih I  tudjih nastupa) ne čudi utisak da su Carpenter i Vangelis učinili cameo.



Kao i Jonas Munk, saborac iz Limp i Causa Sui, i Skøtt je sklon presvlačenju. Od Limp ( shoegaze, dream pop) , Chicago Odense Ensemble  (jazz ekskurzija sa članovima Tortoise)  Causa Sui hard &stoner treskanja, preko Syntaks  (elektroničkog razmeravanja prostora izmedju Cocteau Twinsa i Ulricha Schnaussa) stigao je i do pseudogermanijske kraut avanture.


I dalje mislim da  utiske o albumima ne treba zapisivati odmah, neka  mera odmaka je od četvrt do pola godine - albumi umeju da prevare čak i od jutra do večeri. Možda sam ovaj album slušao unazad i manje od toga,  ali dovoljno da primetim da me Amor Fati svaki put dodatno  ubrzava. Najpre je ceo bio taman da odredjenog toponima, Onda sam primetio da ga do vadjenja klučeva preslušam jedno 70 odsto, a sada sam negde ispod pola. Ne znam da li je vreme novac, ali ga Skøtt čini relativnim.










SKETCHES FOR LATE SUMMER – September MIX


01.   DAKOTA SUITE & QUENTIN SIRJACK – Nu Dat Deze Dag Voorbij Is
02.   THE DURUTTI COLUMN – Follow
03.   VIVIEN GOLDMAN w/ ANDY CAINE – Seven Days
04.   GUDRUN GUT – Move Me ( Burger/Voigt Mix )
05.   HEROIN IN TAHITI – Alo
06.   JON HASSEL – Last Night Moon Came
07.   HIIRAGI FUKUDA – Trochos
08.   THE KVB – Across The Sea
09.   THE RADIO DEPT. – It’s Personal
10.   PURE BATHING CULT – Scotty
11.   BLONDE REDHEAD – Misery Is Butterfly
12.   BOYE – Kafe Na Dnu Okeana
13.   THE LEGENDS – He Knows The Sun
14.   XTC – Living Through Another Cuba
15.   B-MOVIE – Echoes
16.   NEW ORDER – All Day Long
17.   STEREOLAB – Margerine Melodie
18.   SEAHAWKS – Look At The Sun ( feat.Tim Burgess )
19.   SOHN – Artifice
20.   PAULA FRAZER – Watercolor Lines
21.   NINA HAGEN BAND – Naturtrane
22.   DAKOTA SUITE & QUENTIN SIRJACK – Dronning Maud Land
23.   KATE BUSH – Mother Stands For Comfort
24.   JULY SKIES – East Anglia Skies
25.   CHICAGO ODENSE ENSEMBLE – Pretty Nice








\










 

недеља, 17. август 2014.

HEROIN IN TAHITI - Peplum ( 7’ Yerevan Tapes 2014 ) - THE CYCLIST CONSPIRACY – Under Wa(tc)h Wa(tc)H ( 2014 )















Onomad sam gledao Morriconea u nekom dokumentarcu o upotrebi filmske muzike i sinhronicitet je zavrteo točak. U šarenom časopisu sam naleteo na dve strane teksta o genijalnom Rimljaninu, pisaniju em očito ukradenom od nekuda, em totalno neadekvatnom profilu gazete. Nakon par dana me je poznanik još iz osnovne škole u autobusu navalentno I pored slušalica - koje su mi (neuspešno) služile  kao poslednja linija otpora  - zapitkivao o muzici iz filma Misija. Da ne kažem kako sam prepoznavao  poznate teme u  džinglovima, tv reportažama etc..

I onda odjedared iskoči  novi singl italijanskog psycho spaghetti dua Heroin In Tahiti koje pamtim po mentalnom surfu i split izdanjima sa Ensemble Economique.  Nije me iznenadio sadržaj, (meni bar) muzički povezan sa Morriconeom, ali  je tek kasnije postalo jasno da je to samo intermezzo pred poslednji korak na putu ka otelotvorenju i telesnosti morikonizma. Kako god, Heroin in Tahiti  sa dve numere je čulni tonik za ovo možebiti leto. Alo strana me je (odmah) podsetila na čuveni Orbital singl Box, i sve je zvučalo kao da je lično  Moriccone sve  usporio i prilagodio nekom filmu o spiritualno-psihotičnom Jamesu Bondu. Peplum strana je polu-elektronična  hipnogogična psihomentalija, koju bi Grails potpisivali da  nisu iz Amerike i da su  odrasli u dosluhu uz rimska leta na filmovima Viskontija .




 https://www.youtube.com/watch?v=k3L7SmHvJ04



Ali, sva ta zavrzlama oko Moricconea je morala negde da ode u egzaltiranost.  Stigao je mejl od bicikliste koju je produžio  letnju etapu za krug i najavio na uvid svoju  letnju obradu Moricconea. Ništa logičnije nego da u leto kada je Italijan posle ko zna koliko leta premerio po svojim pravilima Tour De France (Vincenzo NIballi), i sam Moriccone  (posredno ) napravi jedan svoj Gir(o). Godine su to, nema se potrebe za Grand Tourom, ali se našlo vremena za Klasik de Diabolique. Hiperrealistična reprodukcija originala . Underwater Wah-Wah iz Danger Diabolique  (Mario Bava,1968), preimenovana je u Under Wa(tc)h – Wa(tc)h.  Možda je I koja jota krišom pomerena, ali  Under Wa(tc)h-Wa(tc)h zvuči kao klasična The Cyclist Conspiracy vožnja sa idealnim brojem obrtaja, svehorom koji daje podstrek I fusnotama koje je patentirao na ranijim snimcima. Biciklista nastavlja igru kao da je sitnica u pitanju , skoro hir !

OK!! JASNO JE !  Roll Over Morricone

 https://www.youtube.com/watch?v=cMXkNisx9cY