Pesma koja otvara Chelsea Girl album je jedna od onih koja je morala da
nadje mesto u This Mortal Coil franšizi, eto takvog je kvaliteta i sentimenta.
Nico se šunja kroz pesmu, oživljava sve njene dileme, uporno želi da preskoči prag
zone komfora i suoči se sa promenom od koje priželjkuje boljitak i obilje novih
senzacija i kao narator ih vidi i vizualizuje. Dinamiku pesmu podiže činjenica
da kao i svaka osoba traži još jedan podsticaj ne bi li konačno uradio/la ono
najteže-prvi korak.
Muzika je skoro na ivici uptempa (uslovno), ali još uvek melanholična, ceo
album je takav i to ga čini takvim-često ga uparim ne sa Velvtima (iako je
nastao posle debija), već sa Nickom Drakeom i odjednom iz sve te melanholije se
pojavi svetlo u mom malom prostoru, gde praktikujem solitary party groove i sve
postaje prijemčivije, izglednije za prevazilaženje. Pesmu je inače napisao
Jackson Browne,čuveni americki kantautor koji je samo jedan od kontributora na
albumu- spomenimo jos Lou Reeda I Bob Dylana.
Mnogo toga bi moglo da se napiše o ovom albumu, koji izdržava uporne nalete
testova vremena. Nico je skoro slučajno upala u sva dogadjanja, ali je postala rolemodel
nekih segmenata rokenrola, pop kulture usudio bih se da kažem. Ipak, u ovim
malim crticama se trudim da beležim male-velike pojedinačne pobede i tako će i da ostane.
https://en.wikipedia.org/wiki/Chelsea_Girl_(album)
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.