Uvek muzički zavodljiva Hania Rani koja se kreće u dijapazonu minimalizma i uslovnog poluambijenta doziva podlogom za novi film Joachima Triera (Sentimental
Value). Film nisam pogledao i ne mogu da komentarišem kako se uklapa i podiže/spušta
dinamiku slika, ali mogu ono što čujem u ovom trenutku. Hania Rani je skoro pominjana
ovde, pa o nekom bazičnom infu ne bih ponovo, nije to ni bilo tako davno.
Zainteresovao sam se svakako za filmski zaplet, tema jeste intrigantna i idealna je za suptilne emocije koje Hania nadogradjuje kroz nova izdanja.Ono što
je najvažnije, uprkos zadatku koji ume da limitira, zadržala je identitet,mozda
ga i dodatno izbrusila, gadjala neke nove emocije, cenim da je fokus bio jači i to jeste vrlina za dodatno poštovanje. Moram da priznam da me je OST zarobio, svaki
manji predah koristim da mi poboljša i oplemeni raspoloženje ili simulira društvo.
Ono što je karakterisalo i ranija izdanja i sad je prisutno.Sa njom može da se
ćuti, da se vodi unutrašnji dijalog, transcendentira ili jednostavno samo osluškuje,samonadzire i samoosnažuje...
Hania je uz pomoć minimalizma osmislila recept za tonik kojim se okrepljuje,
kojim se hidrira i koji joj daje snagu za taj korak dva više od predvidjenog. Naša
je sreća što nam dopušta da je na tom putu pratimo.
https://haniarani.bandcamp.com/album/sentimental-value
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.