Zane Trow je elektroničar iz Londona , ima 70 godina i artistički život je
posvetio izučavanju elektronske eksperimentalne muzike. U rosteru je prestižne
Room 40 etikete, a tamo ne može baš svako.
Thnth je recimo samo samo jedna od pesama ( i prva ma koju sam nabasao) sa čudnim
naslovima sa reizdanja albuma For Those Who Hearing Voices (jubilej-20 godina) i predstavlja ( barem meni) uživanje u otkopanom blagu koje mi je surf lutanje darovalo, nenamerno skroz. Muziku je Trow sklopio uz pomoć slušalica, laptopa,
par programčića u nekoj vrsti groznice (već) prošlog dana dok su mu deca
spavala, ili stoički na početku dana planirajući kako da sve što mu se ispreči
u istom savlada na dostojanstven način.
Ambijenti pomešani sa dronovima ili kako ko već gleda u redukovanoj, izdašnosti
žanra je prava uteha dok vetar napolju lomi, savija i smrzava. Iza ove naizgled
muzike koja traži napor, krije se I nagrada. Osećaji ispunjenosti, prisnosti,
topline i neke vrsta smirivanja od svega što napada ili pokušava da ujeda. Pokušava, jerbo
ovakve stvari, utopijskim naporima brane od svega toga, Trow to samo plasira
kroz albume, muziku za instalaciju, ples, filmove, predstave. Dosta smo vremena
izgubili, a da čoveka nismo ni znali. Neko je rekao da kada ne možemo da u
nekome nadjemo to što nam treba u tom trenutku, nešto pošalje strance I da nam šansu.
Zane je to bio I vise nije.
Rani Bansheesi-posebna, ozbiljna sorta, kao i u kasnijem dobu da ne grešim dušu, ali prva dva albuma su bila jedan od temelja post punka pre nego demonstracija punka, a Metal Postcard je u tome imala posebno mesto, neki bi rekli i preimućstvo. Posvećena Johnu Hartfieldu ( nemačkom umetniku koji je svojim radovima bio osvedočeni borac protiv fašizma I nacizma) sa svojim rifovima koji zveče istovremeno i kipte kao distopijski T. Rex koji u rikverc vremeplovu upire prstom na narastajuću pošast, jos nepoznatu i nedefinisanu.Ali tu je, evo je, i sav njen horor prosto vlaži i ježi kožu, nema veze čime se štitimo. Nedavno sam gledao koncert Seven Year Itch i koncertno Mittageisen zvuči jako dobro, iako sam čuo i bolje verzije. Zatim sam proveo popodne vraćajuci pesmu na repeat dok već nije postalo dramatično opasno za različite fizološke procese unutar organizma.Mogao sam sve da zapostavim radi ušančavanja uz spremnost da kroz pesmu dočekam izazove novog dana.
Britki,oštri rifovi McKaya seku kao žilet. Disciplina kao izbor I usud,Susana prkosno-pakosno ispaljuje reči kao hropac,sve je daleko od lirskog, alarmira na sve buduće nevolje koje vidimo i danas kako se povampiruju svud u svetu - svedočimo tome, uostalom. Severinov bas zlokobno visi iznad osvešćenih glava koji dumaju o spasenju i Morrisovi potmuli tonovi su vratili uzbudjenja slušanja pre više decenija. I tada sam znao o čemu se radi, ali je sve delovalo kao čas istorije u osnovnoj školi i nekako artificijelno za pubertetliju, sada smo već familijarni sa uzasima. Izgleda da svet sporo ili nikako ne uči.
Sto se tiče Hartfielda,uticao je na mnoge, pitajte Laibach kako, kada i gde su obilato citirali njegove radove ( neki ideje su njegove, ne njihove), a Metal Postcard su obradili čak i Massive Attack u filmu Jackal. Jedna od ključnih pesama odrastanja.Pojavila se kao b strana singla “Love In A Void” (izdat u Nemačkoj ) I naravno na debi album The Scream.
Treba se baviti sportom. Fizičkim ili mentalnim, svejedno. Trenutno
omiljeni, barem meni je preslušavanje gomile Peel Sessiona –zar ima nešto bolje
I korisnije od toga(?), a tamo je bilo mnogo dijamanata, neiskopanih - koji su
virili ili bili zaprljani, ali ih nismo prepoznavali jerbo nismo znali kako
sijaju. Mudrih par Peelovih reči ( to ga je činilo jos misterioznijim), koje su
nas terale na se uvijamo kako znamo I umemo. Nije bilo “klika daleko”!!
Jedan od grumenčića su The Dodgems I njihov višekaratni komad Lord Lucan is
Missing iz 1977. Tačnije Peel session verzija koji je uradjena septembra te
godine. U naletu punka The Dodgems su ubacili u pesmu psihodelične organe I
napravili pesmu koja je vapila da bude najmanje kultni hit I da budu nešto što
su kasnije postali Teardrop Explodes ili Inspiral Carpets. Ovi punkeri iz
Brightona, kriminalno nepoznati su kasnije doživeli neku vrstu satisfakcije
kada su Luke Haines (The Auters) I njegovi Black Box Reordings izvodili ovu p
esmu. Uvek postoji neki ljudi koji duvaju u vatru.
Band je objašnjavao inspiraciju za pesmu I rekao da nas neprestano
bombarduju informacijama koje su nam nepotrebne za naše obične živote. Zvuči
poznatoi danas!? Koga interesuje gde je nestao Lord Lucan!? Koja li je boja
kose Megan Markl? I da kažem, ceo The Dodgems session je sjajan, ima tu I Devo
uticaja I najave post punka. šteta za jednu karijeru.
Na samog Peela je ova pesma ostavila takav utisak da ju je uvrstio na
njegovu čuvenu listu Festive Fifty na 8.mesto 2005 I smatrao je da je jedna od
najvažnijih pesama od punka pa dalje. A vi izračunjate koliko je to godina od
inicijalnog emitovanja I kakva je to čast bila za njih posle toliko vremena.