Jedna od omiljenih novo otkrivenih pesama nepoznatih ljudi, sto
uvek donosi zrne radosti. Sada znam da se iza ovoga imena krije Belgijanac
Joachim Liebens koji duze vreme radi sa drugarima kao The Hauted Youth i predstavlja jednu od vecih indie atrakcija na prostorima Beneluksa.
In My Head je singl sa kraja prosle godine, zarazan je, svakim novim
slusanjem skida novi sloj gorkoslatkaste melanholije koja topi oklop novo
pronadjenih kibicera u koje ubrajam i sebe.
Struktura pesme podseca na The Cure i Forest, ne po inspiraciji, ni pozajmljivanje
nekih resenja, vec ima slicnu dinamiku koja pumpa i idopumpava do kraja pesme, a
tada smo vec kupljeni i pomalo lelujavi pred prigusenim kresendom koji potcrtava polusakriveni sintisajzer sintisjzer i Joachimov glas koji mantra refren i sve nas uvlaci
u njegovu glavu!
Ziva verzija, za divno cudo sporija od studijske za koju nijansu, samo
naglasava krhkost pesme I dodaje simpatije za odvaznost ovih lokalnih heroja da
sa ovakvom uverljivoscu plasiraju svoju viziju proslosti. Jos jedan domaci
zadatak kome moram da trazim vreme u vec prepunjenohjagendi. Uostalom, rokenrol nisu
stadionski bandovi vec male utopije, vizije i opazanja na horizontu obrisa vetrenjaca.
Jedna mala vinjeta koja nagoveštava sta sve može da se desi ako se usudite
da ovo leto (a što da ne I ranije?) izadjite iz zone komfora prepustite se
toku i neograničenim mogućnostima koje će uz napor i volju da izvuku neograničene sposobnosti!
Iza aliasa Kettel se krije pijanista Reimer Eising iz Groningena,
Holandija- koji je u svoj CV onomad ranije vec upisao članstvo u prestiznu
Planet Mu etiketu.
Naslovna numera novog albuma Dubio je svojevrsni ambijentalni havajski
trenutak koji prija i u momentu osvežava i na putu je da stvori blagu adikciju ako se
pušta na repeat. Može tako,a može i ceo album, što je podjednako dobra
opcija.Treba se prepustiti toku ( flow) jer niko ne ne zna da predvidi šta je sve
moguće tamo da se desi. A ovaj (flow) nosi sobom samo pozitivne konotacije. U
svom opisu za album sam autor koristi reč brainteasers i to je to! Muzika koja širi
u poželjnoj meri, a ne skuplja I razvija!
Dva prijateljska sastava sa dva kontinenta i dve različitezemlje. Gnod iz
Manchestera (Engleska) i White Hills iz New Yorka (USA) sa približnim intencijama
i kolekcijama ploča i sličnim adikcijama! Možebiti da su Spacemen 3 i LOOP
imali iste ili bar slične kolekcije, ali sa većom zainteresovanošću da postignu
uspeh i popularnost, da se dopadnu publici i da prodaju koji intelektualni
fazon.
Gnod I Whirt Hills deluju da su više usredsredjeni na nestruksturisan kraut i space rock habitus. Ima tu i razuzdane psihodelije. Kako god, intenzivna
svirka i intenzivno slušanje-šta ima privlačnije za onog ko želi da se pridruži
ovoj projekciji kontrolisanog haosa?
Pesma koja je prepoznatljiva po pumpanju basa koji nadire i pojačava i pojačava. Kako je krenulo, aktuelnost pesme se pojačava do volumena pucanja, mada je razlog za pravljenje pesme bezazlen spram nekih drugih. BBC ga je zabranio zbog Prezidenta Sjedinjenih Drzava Jameričkijeh Ronalda Regana, jednog osrednjeg glumca spram majstora dramei amatera, ali majstora svakakvih ekspresija kako vreme pokazuje!
Hot Wax, ženski trio iz Hastingsa (UK) mi svaki dan na (ne)odredjeno vreme
ulepšava dan. Odredim dozu njihove muzike i razbijem rutinu, ma šta da radim.U
moru novih bandova koji baštine tekovine raznih žanrova tamo od punka, post
punka pa do danas, ima svega i svačega, i dobrog i lošeg, i iskrenog i proračunatoga, i dosadnog i ultrazanimljivog . Medju onima koji su na dobrom putu da postanu
familijarno ime sa decentnim legatom kojim mogu da se legitimišu su svakako Hot
Wax koje uspevaju da nam na pošten način prodaju ono što u raznim formama već imamo,
a opet smo nestrpljivi i iščekujemo novu porciju.
Klasična je rok postava ( gitara, bas, bubanj) i neko bi sad doviknuo- pa šta
tu može novo da se pokaže I iskaže?! Može, može i to na način da se sve refrešuje,
apdejtuje obrasce koje rok muzika pamti i prenosi sa kolena na koleno i one sa
dobrom voljom ne umara.
Izabrao sam za preporuku Treasure, njihov debi, jedan baražno-garažni
rafal, koji u zavisnosti od ukusa i naslušanosti primaoca može da prizove i The
Breeders i Babes In Toyland i rane Hole, da navedem one starije kojima sam
skloniji,pre nego novije bandove.
Tri devojke su beskompromisne, imaju materijala da se dopadnu i onima koji
je ovo malo jača muzička avantura, a sjajan su Trojanski konj za one fragilnije
koji kasnije uz podršku sve boljih i boljih ploča postaju pretplatnici za dalje
listanje budućeg kataloga I ko zna gde sve može da se uz njih stigne!?
Nasville, Tennessee, ali ovoga puta nešto drugo od onog podrazumevanog. Hammock,
gitarski duo koji obogaćuje svoju muziku i drugim instrumentima jesu prijatelji, često navraćaju u Zauberquelle. Ironija je što se ovaj komad koji bi mogao da
se okarakateriše (ako se rašclani) kao shohegaze,dreampop,postrock,
ambijentalni valcer, može da se po naslovu savršeno uklopi u sve ono što nas na
našu nesreću okružuje, ali muzika jeste lekovita, uvek su i Hammock lekoviti, a
mi smo uvek za to da trazimo lek (ako treba) i da satremo bolest, ne samo da
pojačamo imunizaciju, pa je samim tim sve poželjnije. Može, naravno da se
tumači muzika bez naslova na razne načine imaginacijei opet je lekovita. I to
je poželjno i dobrodošlo!
Christine Weyrether je koristila ime Maria Zerfall da bi
svoje kretanje kroz otudjenje predstavila prijateljima i onima u sličnim mikrosvetovima,
tamo osamdesetih prošlog veka.
Tada mi je to izražavanje bilo nekako skrajnuto, tako da nisam
ni znao za nju, mozda bi mi bilo i tegobno za slušanje,nisam bio baš fan ovakve
muzike, mada jesam svakako istraživao radove slične orijentacije. Sada je to
bio izazov da se probijem kroz ovu veliku teskobu, mračne vizije, košmare, zvučne
halucinacijei sve one teškoće koje ovakav materijal (do)nosi, ali sam rešio da
izdržim i sada se ne kajem. Za bokset koji donosi gomilu albuma treba dosta
vremena, ali na kraju nagrada jeste ošamućujuća (pravi izraz, skoro u fizičkom
smislu), ako je priprema dobra i solidno mentalno podupreta. Za sledeće preslušavanje,
koji možebiti neće skoro, već razmišljam o mestu s kojeg ću ga posmatrati.
Industrijal i ine zvučne eksperimentalne kulise,
distopijske, post distopijske elektronske balade izgovarane povremeno na nemačkom
( što već kod nekih zvuči na prvu pomisao nelagodno), ili već razorene urbane
pejsaže sam ovde doživeo kao neku vrstu soničnog (za to vreme ) kaleidoskopa.
Ali ne onag koji boji svet drečavim bojama,već onih meliranih pa sve tamo da sivih i pomračenih nijansi koji može da zameni šetnje po pustolinama urbanog i razorenog
drustva delatnošću ljudske destrukcije.
To i pravovremena upozorenja su i bila njena vodilja. Zaključak,
treba se upustiti u ovakvu avanturu, proveriti sebe i svoje sposobnosti da se konzument
suoči sa necim ovakvim. U jednom periferenom, ali ne nebitnom segmentu zivljenja,
Naravno, ima mnogo verziranijih ljudi kojima je ovo intermezzo izmedju nekih
novih potraga, sasvim ih razumem.Negde im zavidim, jerbo sigurno znaju više
od mene i imaju preimućnost izboru po slobodnoj volji, ako su željni ovako
necega.
Kao najava albuma Momentum, Francuski shoegazeri My Raining Stars su
dostavili teaser u formi pesme i videa za izbrušenu For Good. Ako je suditi po
najavi, vredi se strpiti. Medjuigra gitara u maniru ranih Ride i još nekoliko
Creation vedeta i C86 duha ume da podigne taman toliko sentimentalnosti da se
pesma primi u polubestežinskom i skoro rastopljenom stanju. Old school shoegazeri
imaju razloga za zadovoljstvo i za prijatan nemir iščekivanja.
Pesma po rečima autora Thierryja Haliniaka pripoveda o samoposmatranju I
zaključku da koliko god se trudili, neke stvari moramo da prihvatimo, da ih
potom učinimo u momentu, što je sasvim prihvatljiva filosofija. Elem, uz poruku
ide dominrajući Creation vibe, idealno za solitary party skakanje po sobi (kao
nekad) I kratkorocnu devizu –strpljen-spašen, glede albuma!
Topographies su ( Američki) band koji leluja negde izmedju
egzistencijalnog post punk habitusa ( The Cure, The Chameleons ) i prvog talasa
shoegazea I dreampopa.Rekao bih da su im nakon umnoženog proveravanja Clan Of
Xymox najbliza odrednica, samo bez fluida koji je CoX krasio. Oštriji su i sa
više obrisa i čvrstine. U tome su komforni i bez nervoze hodaju, nekad i ubrzaju korak da bi pokazali da može i tako.
Namerno nisam u prvom pasusu napisao da ovaj trio predvodi
Grey Tolhurst, sin nekadašnjeg čuvenog The Cure bubnjara Lola Tolhursta i to se
čuje svakako, posebno nakon slušanja nekih živih snimaka. Band negde doda neke
boje sa svoje palate i nijanisira muziku da bi imali svoj identitet. Vredno
udubljivanja svakako, a za fanove ovakve muzike i vremena kojim će testirati
sebe koliko su se promenili i koliko su odani svojoj estetici, možda i idealima.