Topographies su ( Američki) band koji leluja negde izmedju
egzistencijalnog post punk habitusa ( The Cure, The Chameleons ) i prvog talasa
shoegazea I dreampopa.Rekao bih da su im nakon umnoženog proveravanja Clan Of
Xymox najbliza odrednica, samo bez fluida koji je CoX krasio. Oštriji su i sa
više obrisa i čvrstine. U tome su komforni i bez nervoze hodaju, nekad i ubrzaju korak da bi pokazali da može i tako.
Namerno nisam u prvom pasusu napisao da ovaj trio predvodi
Grey Tolhurst, sin nekadašnjeg čuvenog The Cure bubnjara Lola Tolhursta i to se
čuje svakako, posebno nakon slušanja nekih živih snimaka. Band negde doda neke
boje sa svoje palate i nijanisira muziku da bi imali svoj identitet. Vredno
udubljivanja svakako, a za fanove ovakve muzike i vremena kojim će testirati
sebe koliko su se promenili i koliko su odani svojoj estetici, možda i idealima.
Iza imena je čovek iz Londona koji sebe
predstavlja kao Synthwave & Darksynth muzički producent, otac, muž i štreber-
inače upisan kao Toma Stuart na Ostrvu Wight u Ujedinjenom Kraljevstvu,kako kaže info na njegovoj FB stranici.
Izdanja su nebrojena, Bandcamp stranica mnogo njih nudi i u
zadnje vreme se pominje obeležavanje desetogodišnjice(?). Pisati o jednom
albumu mi je skroz limitirano,nema ovde ni početka, nadam se ni skorog kraja,
pa sam rešio samo da budem transfer do njegove muzike. I kibicujem, ako se kod
nekoga i negde primi. Ostalo je vaša kreacija Iitumačenje.
Sintizajzeri zuje, cvile, riču, ispaljuju rafale, usporavaju,
ubrzavaju, sve sto možete da zamislite i umislite. Najbolje je da sami probate i procenite. Ali u njima nema nikakve maligne agresije. Mislim da sam skoro
upotrebio taj izraz i upotrebiću ga ponovo, zvuci koje Stuart pronalazi i produkuje su kao loptica u fliperu, skaču tamo-vamo, teško ih je pratiti, ali
nisu naporni, već puni energije, izazova. Njegovi instrumentali podižu, adrenalin radi
uprkos svemu ostalom. Ima toga za celo proleće , a bogami leti dobijaju na
ubrzanju o čine daOccams Laset dokaže
da energija ne nestaje, nego samo menja oblik.
Neki su govorili da je Mark E. Smith bio narušenih EGO granica,da je bio
hodajuće nesistematizovano mišljenje, afektivno zaravljen i kompromitovan po
pitanju restrikcija.
Koga briga, pravio je pesme baš zato od svega i svačega, nekad iracionalne,
nerazumljive i ne znam koju jos reč da dodam da bude što plastičnije. Imam ih u
glavi, ali nisu bitne. Ne bi se njemu Iinjegovim pesmama vraćali već skoro pola
veka!
Jedna od najboljih koje je napisao je Eat Y’Self Fitter, posebno oduševljava
verzija za program Johna Peela snimljena 29 Dec.1993. Takvu dozu
spontanosti,nebrige za ono šta će svet da kaže i za one koji sebi dozvoljavaju
da svakoga i sve tumače je antologijska i ne treba logoroisati , već je samo
poslušati.
Ko ostane ravnodušan na to, promašio je temu!
Samo da kažem da je naziv pozajmljen i "otpevan" u cugu sa reklame prehrambrenog
proizvoda/