Dobar band i odlična pesma koja najplastičnije spaja post punk sa shoegaze i dreampop nasledjem. Neko bi dodao-gledajući odavde i sada, dobar primer
tranzicije u rikverc, I bio bi u pravu.
Kvartet sa Filipina, Moscow Olympics su bili osveženje tog dana kada sam
naleteo na njih. Ne znam šta sam radio onomad u njihovom real-timeu, bili su
van percepcije, ali u prostoru u kome bi i danas bili audio aktuelni. Pesma se
pojavila u prvoj deceniji veka, mogla je komotno u ovoj, a niko ne bi
primetio da nisu iz one devete decenije prošlog (veka), odakle jesu njihovi
uzori. Mali audio vremeplov koji se završava u jednoj, ali kroz vreme promenjoj
tački.
Bas vodi melodiju na način kako su New Order postavljali svoje pesme( posle
još prešlusanih pesama očito njihov omiljeni band), gitare to adekvatno prate
dok se ne odmetnu u budućnost koja duguje više shoegaze/dreampop agendi ,a na
kraju se vinu u vrtlog ad infinitum. Vokali su negde izmedju, kreću se od post
punk determinisanosti (fragilna sekcija) do shoegaze sanjivosti. Dobar deo je instrumentalni, što ukazuje da im in post rok sokak nije stran. Uglavnom, pesma
je ono što smo kao klinci zapisivali po sveskama pod navodnicima i vise puta
pojačano kao”Pesma Dana” a bogami možda nije loše da imamo nešto slično i danas. Ko će sve zapamtiti!?
Ispostavilo se još jedared da je prošlost osebujan čardak ni na nebu ,ni na
zemlji. Ko posluša kajaće se ( hronični nedostatak vremena i obaveze ) a ko ne čuje
kajaće se još više ( uvek fali mehr licht, mehr licht, mehr licht!!!).
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.