Bas vodi do lenje naracije koju je izmislio Mark.E. Smith.. Tenzija raste,
fizički je vidljiva, ostavlja ožiljke, grebe, zaobilazi odbrambene mehanizme i inhibitori nagoveštavaju slabost, neće moći da se odupru, svakako. A i što bi?
Ovo jeste potrebno, inspiriše, pomera žiroskope, hvata se balans nekako, ne iz
prve i traži pogodno mesto za prizemljenje, posle se zapitate-a zašto?
Zato što ovakve ”neprijatnosti “navode na otpor, borbu. Jedna od svrha
ovakvih bendova je da protiv terora umivenog i nasilno lepog i prijatnog
iznedri podsticajno, a to donosi zadovoljstvo, a zadovoljstvo donosi
ispunjenost, a ispunjenost pojačava glad za lepim, nežnim i kulturnim. I tako
je odvajkada bilo,za pametne i razumne i otvorene.
Black Beach nisu Britanci, iz Bostona
su. Trio koji ne liči na Pixiese, ostale pesme otkrivaju uzore kao što su The
Birthday Party, Jesus Lizard u ini, i to po defaultu zahteva pažnju. Nisu na
prvu loptu, što garantuje duže druženje sto je jako dobro. Duh Tracyja Pewa je
u nekim pesmama dominantnan, Rowland S. Howard je pre asocijacija nego Cave i
meni bi u jednom tekstu pominjanje MES i Tracyja Pewa I R.S. Howarda bilo moranje.
Mogao bi još toga da navodim,ali to bi bila besramna kradja vremena, odrednice su
tu, dalje možete sami… Gde ima volje, izgovori postaju smešni!
https://href.li/?https://blackbeachma.bandcamp.com/album/mail-thief
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.