Više nego pristojan Slowdive pastiche od shoegazera koji te značke nose
ponosno na reverima ili već ko kako i gde hoće, ali tko mari - treba tako
ponekad, bitno je da se gura bez tegobe I ustručavanja. Mnogo je bilo slučajeva
ovakvih bandova koji su bili omiljeni odredjenim fanovima na lokalnom i širem
nivou iz najrazličitijih ( što mora da bude i racionalnih?) razloga, čak i od grupa
koje su služile kao mustre. Koherentnost koja je ovaj žanr učinila zavodiljivim,
prijatnim, osvežavajućim, okrepljujućim( naravno kada je sve bilo pogodjeno i uskladjeno
kako treba) je stala u ovih par minuta i to ne može da se porekne, evo meni dovoljno
za popodne ispunjeno prazračnošću,a iz toga može da se izleže svašta, ako se kreativno
sluša i puno ne zakera.
Američki band ,mada ime moze da asocira na krautgazere. A pesma je odavno
punoletna, tek da ne bude zabune.
Kognitivni sparing kompanjero i ja smo zadnjih nedelja razmenjivali rečenice i misli o The Wedding Present unazad i unazad. On se spremao u tudjini da ih
ponovo gleda, na momente je bio i nestrpljiv, a mene je sve podsetilo sa
distance na one herojske muzičke dane kada sam prvi put čuo Everything Thinks
He Looks Daft ( jedan od onih trenutaka postpunka), a zatim i sva ona oduševljenja
albumom George Best.
Koncert je stigao, bio i prošao, amigo je poslao video link za pesmu Two
For The Road, bez ustezanja ju je nazvao izvanrednom I rekao da njihove ploče
nemaju ni najmanju šansu da prenesu zvuk tih gitara I svu ekspresiju The
Wedding Present.
Band odavno nije u legendarnoj postavi, ali ovo nije jedan od onih sastava
(bez obzira na sastav) koji razvlače karijeru da grotesknosti u poznijim
godinma. Ovaj EP, jednostavno nazvan Maxi EP to pokazuje.
EP je meni oduvek bio omiljeni format, bandovi su mogli da eksperimentišu,
pojačavaju ili smiruju izraz, ne moraju da čekaju dugo vremena da sakupe
dovoljan broj numera sa kojima su zadovoljni. U današnjoj eri singlova ( tu
mislim na singl-digitalno prezentovanu numeru, ne fizicki format singla koji
ruke pipaju) koji lome svaki smisao, Ep mu dodje skoro kao ogromna lektira od
par tomova spram ove prevare disko/industrije.
Lider banda Gedge po rečima mog dopisnika nije izgubio nimalo od svog šarma,
reč je o čoveku koga je John Peel smatrao za prijatelja, roštiljali su zajedno,
slavili rodjendane, a poznato je koliko je Peel uprkos svom jurodivom muzičkom
angažovanju izbegavao pajtanje sa muzičarima.
EP počinje polako da bi kako odmiče počeo da se približava zaštitnom znaku i zvuku banda, a neke od numera su već postale koncertni favoriti. Gitare umeju
da zaseku, Gedge i dalje zvuči kao zanesenjak koji peva kao da ga niko ne gleda i krajnji je utisak da sve vri od pobune nikad (z(s)avršene mladosti.
Dumati o Julianu Copeu je kao čučati u podnožju i zamišljati koliko dugo da
se gura kamen, a ishod se zna. Ali jeste dobro za nadahnuće i motivaciju i diciplinu.U jednom trenutku ću otpustiti sve i biti u tom trenutku, sa njegovom
muzikom, šta ima da se objasnjava? Pariranje mediokritetstvu! često mi na pamet
padnu Scott Walker ili Mark Hollis, ali niko ne spominje Copea. Sa svojom grupom
Teardrop Explodes i u solo karijeri je imao sve šanse da postane
ljubimac publike i establišmenta. Izgled, fantastične melodije, ekstrovertnu –
ekscentričnu ličnost da postane i super-star ako poželi, ali se svega
odrekao zarad ljubavi ka muzici,opsesijama, raznoraznim teorijama, ispitivanja
arheologije, političkim angažmanom, traženjem smisla na kraju ako hoćete. Putovanje
mu je zanimljivije od saznanja,on je jedan od tih. Uglavnom Cope je ultimativni
rokenrol heroj, nije bitno ko je kad, kako, zašto i uopšte čuo za njega.
Njegova solo karijera, ne baš od pocetka je priča za sebe, Cope živi svoj
san-neki bi to nazvali utopijom, radi šta i kada hoće I to odlično, ako vam prija. Meni svakako, a ponekad ispitujem ljude šta misle o njemu. Samo
pozitivna brojanja, u to računam i sleganje ramenima.
Njegove pesme imaju lični pecat i ne interesuje ga da li to neko razume, ako
ga neko opauči, ume da odgovori-bar mu to nije strano. U nekim stvarima je
nadmasio Iana McCullocha I Billa Drummonda (slična sorta ljudi i nekadašnji
pajtosi) u sekciji Bigmouth Strike i tu se stvari završavaju. Piše fantastične
knjige, ubrajam ih u sam vrh rokenrol autobiografija i biografija.Vrtoglave,
vrcave i bez puno zvezdašenja.Uz to ima par njih o žanrovima, gibanjima kroz
popularnu glazbu, sve redom informativne, zanimljive i zabavne. Neko iz Can je
rekao- Uživali smo da citamo Copeovu knjigu o kraut rocku, još da je sve bilo
tako, bilo bi odlično. Ali, on je pokazao put, na čitaocu je bilo da napravi
prve korake.
Ova pesma ima sjajan naziv, ali naravno nije obrada. Teardrop Explodes su
nekoć davno bili predgrupa Gang of Four i po rečima samog Copea trudili su se
da što više nerviraju britanski sentiment kod prisutne publike, zahvaljujući
Margaret Thatcher koja je pustošila zemlju, pa tamo negde i zamišljam ovu -ajde
da kažem posvetu. Pesmu je snimio sa ljudima koji su radili na njegovom
projektu Black Sheep, pojavila se na albumu The Unruly Imagination., Pesma je
akustična-sing-a-long sorte ako može tako da se kaže, idealna za logorske i ostale
vatre - zarazna je. Na neki način. Već sam spomenuo da je Cope majstor za
melodije i kada pokušava da izbegne sve to. čak je harmonika na francuski način i razigrani klavir tu. Sjajno! Hit u nekoj alternativnoj utopijskoj realnosti .
Gang of Four su naravno zadnji band na koji bih pomislio da ne znam naziv ove
pesme.
Francuski duo,delom zvuči kao britanska ruralna (folk) psihodelija (a la Flying
Saucer Attack, Hood, July Skies) zalutala na kanadsku etiketu Constellation.
Dvostruki album koji traje i traje, ali ne želite da se završi, podeljen na
segmente, gde se čak dve numere interno “Nikola Tesla”(zvanično jedna) i zvuči zaista
ogoljeno. Kao što se ne može dvaput okupati u istoj reci, ovu ploču je nemoguće
saslušati na isti način. Ponovo.
Okrepljujuća ploca bez teških zvukova i band,za koje naravno malo ko zna, zaslužuje
možebiti i simulacije eseja, ali
verovatno je svrha da se ovako sa vremena na vreme otkrivaju i sebi produžavaju
život i izlaženje iz učmalosti popularne glazbe konzumentima. Za one koji su
dodatno znatiželjni ,ovaj tandem (Mehdi Ameziane ,Solange Gularte) je povezan
sa entitetima Isengrind i TwinSisterMoon, pa ko voli nek izvoli. Ove Sezone
Vedri Tonovi dok krcka ispod nogu!
Belgijski hevi shoegazeri u spoju novoga, staroga, svega onoga izmedju što
je žanr doneo. Možda malo hevi za one koji su u real timeu svedočili nastanku
svega, nema one (sa vremenske distance uočljivije) pop nijanse koja je privlačila publiku osamdesetih, opet ima nekih odsjaja prilagodjenih današnjim
vremenima na način da je sve postalo agresivnije, ubrzanije, non stop ažurnije
sa hiper protokom vremena.
Slow Crush ne zaboravljaju prošlost,znaju da im je ona dala identitet, ali
su zauzeli čvrst gard u sadašnjem trenutku i tako verovatno treba da se sve
dalje pokreće i kotrlja. Svi elementi shoegaze na koje smo posebno obraćali pažnju
su tu, poistovećivali se sa njima,na kraju tražili sebe - su tu, nas je
problem što svet u kome smo živeli više ne postoji,sada se drugačije
izgovara i pokazuje. Imamo pravo na svoje,ali ako okoštamo, ništa nam ne vredi.
A mnogo je primera koji nam ukazuju I teraju da nastavimo dalje. Mozda će
nekome zvučati banalno ali Slow Crush su samo jedan usputni podsetnik na to.
Lepa i uzbudljiva ploča za kraj i/li početak godine,ako ima smisla to razdvajati!
U moru kompilacija ili izdanja oko Bozića, Swansea Sound mi je privukao pažnju.
činjenica da su neka vrsta supergrupe u indie okvirima nastali od članova
Pooh Sticks, Heavenly, Death in Vegas IiDentist diže obrvu i znatiželju. Ako
ste ih čuli ranije,zabava je zagarantovana, bez zevzečenja!
Elem, prošlost je prošlost, važna je jerbo daje identitet, ovde nudi i nestrpljenje šta se krije (mada je vise od pola pesama poznato). All is Calm je
kompilacija koja je poznati korpus obogatila sa dve nove pesme. Oko
praznika rade ovakve stvari, sada su to skupili, izložili kao vinil i olakšali
ljubiteljima ove muzike da sebi ili nekom sličnom ulepšaju praznike.
Krećući se oko legata koji su krčmili, indie muzike koja je počela od
punka, preko postpunka do C86 i onoga što su Wedding Present sportisali (neke
pesme me na njih podsećaju), ovih šest pesama proleti kao tacna sa ruskom ili nekom
drugom salatom ili djakonijom oko stola. Dobro, tek je Nova Godina, ne Božić - on dolazi,
ali neko meze za potpuni ugodjaj uglavnom. Sve u svemu, Swansea Sound spominju i ovo i ono, smeta im komercijalizacija svega, neke stvari ih nerviraju, neke stvari ih
podsećaju na lepe memorije, pominjanje banda Slade je neprocenjivo, ali se sve
završava horskim pevanjem o Merry Christmasu i to je poenta svega. Ili je to možda
Merry Christmas To Me?.
Zabavno,kvalitetno i pored namenske ploče.Da nema prefiksa, moglo je kao i regularno izdanje. Kako god Srećan Božic i Srećna
Nova Godina svima bilo gde! Budite Blagosloveni!