Skoro sam naučio jednu novu reč. AGASKOP. To je sprava koja pokazuje strane
sveta, I jošte pokazuje pravac duvanja vetra. Ne znam kako, u to vreme se na
Youtubeu po random modu pojavila Shine, Slowdive pesma koja me je onomad
vaznela, ima tome preko trideset leta. I sve se poklopilo u savršeni
trenutak.Shine je bila slobodnija, lepršavija pesma od ostalih hermetičnijih
pesama sa singlova, koje inače više volim I bliže su onom što jesam I u kojima
tražim (samo)potvrdjivanje. Ali Shine je bilo oslobodjenje,izlazak iz zone
komfora gde je dopušteno pogledima da šaraju na sve strane sveta, puštanje da
vetar sa svih strana miluje i hrabri da otpustiš ono što si morao, a iz nekog
razloga još nisi.
Beskonačnost i besmrtnost su velike stvari, ali negde moraju da počnu.Za
nas smrtnike. Nismo ni znali da je muzika bila jedna od alatki. Možda nekom
deluje previše banalno, ali nije u pravu.Iako je sve iluzija! Mnogi umni ljudi su to razumeli, kao i
deca koja se tek kroz muziku traže. Za to su dobri i Slowdive i Debussy i Nick
Cave. Agaskop je tada bio nepoznat u vokabularu, ali nikada nije kasno. Za nas
ovakve, to traganje ( izgleda, nečim iracionalnim pauzirano) ponovo počinje sećanjima
na ovakve stvari. A Agaskop? Pa, postaje sinonim…
što se tiče muzike i pesme, oni koju slušaju Slowdive znaju o čemu se radi. Sneni vokali,elasticni bas koji simulira srce i eterične gitare. Oni koji ne znaju možebiti da su privilegovani, tek im predstoje radosti otkrivanja i traženje vedre strane života. Nema tu nesporazuma, niti premišljanja.
Ovosvetovni zlatni milenijum (floskula mnogih) je bio istovremeno i najavljen,
ali i u nekim segmentima već odjavljen tada, iako je izgledalo drugacije. I šta
sad? Nema nam druge, nego sami da (s)tvorimo svet , onoliko koliko možemo u jednom
ovakvom koji to ne I dozvoljava baš rado I radi sve protiv toga. Iracionalna
vedrina se bas ovako izražava, kao I kroz neke stvari koje se dešavaju baš
sada, na ulicama, trgovima I svuda gde dah ide ka ujedinjenju I vetru promene. Neka
Shine bude intro!
Inače, pesma se pojavila na EPiju – Holding Our Breath za Creation Records.
Neke stvari nemaju cenu.
Da iskoristimo vreme dok je još ovakva zima, koja ovih dana urniše fizičku
kondiciju ledenim jutrima i kosti dezintegriše i smrzava pipkanjem. Uz tu
teskobu skače i “monkey mind” neotesano, neumereno i ide u neželjenom pravcu i ova kompozicija od kojih 40+ minuta je neka vrsta post-frigidnog relaksa i antidota uz teranje čemera, taman koliko treba da O’Rourkeovu meditaciju
svrstam u “kreativno slušanje” agendu.
Jima O’ Rourke sam video uživo sa Sonic Youth, jedared onomad i dopao mi se
kako izgleda. Nepretenciozno, kao čova koji je zagledan i ne samo zagledan već i zaljubljen u muziku i želi da je istraži i ostavi neki trag ljudima da se
time bavio. Ne bih znao kako da ga definišem, niti bih se na to usudio-nije ni
potrebno, naposletku. Svako željan dobre muzike i avanture bi poželeo ovakvog
junošu, da mu pravi društvo, makar preko ploča, diskova, traka, fajlova ili
bilo čega već. A ima toga za sledećih nekoliko zimnica.
Ovaj album je nominalno prvi O’Rorkeov ambijentalni album ,jeste da je ploča
od pre dosta godina, ali nije uzmakla pred ambijentalnim starenjem ni zaboravom
ni za jotu.
OST za čišćenje djubreta i prtljaga koje Vam drugi tovare ne pitajući da li
smeju I da li je nekom to uopšte potrebno !! OST za borbu protiv sopstvenog EGA i (ra)zotkrivanje specifican vid samosaznanja I mapiranje buducih sinapsi !
Fantastičan dub The Arabsa koji su sačinjavali Crucial Tony na gitari (clan
Creation Rebel koji su počeli kao studijski projekat, potom postali prateći
band Prince Far I), Sly Dunbar i Fiaba Holt u ulozi ritam sekcije i Doctor
Pablo koji je duvao u melodiku. Pesmu je producirao Prince Far I, kasnije
ubijen zatošto je ispisavao političke grafite na svom zidu.
Uz Message u novoj 2025 otvaram kutiju za istraživanje (dub, reggae) gde
mnogo toga povezuje silne talente, unapred i unazad, preko Adriana Sherwooda, The
Slits, Misty In Roots, etc,etc… Neko bi
rekao i previše inspiracija da se nabroje i prebroje, ali nikad dosta dobre
muzike. Ko ima vremena, nek izvoli. Isplati se sve što vuče iz Zone Komfora,
sto ovaj dub svakako jeste, I kao inicijacija ( po ko zna koji put, nakon
apstinencije ) i kao random užitak, sto bi rekli neki novi naraštaji, koji bi
mogli ovim da prošire vidike.
A Message je fenomenalna stvar koja ima jednu manu, koliko god da
traje-prekratko je. Zato treba koristiti već izandjalu i odavno prestarelu
tehnologiju koja kao opciju ima repeat. Ili je nasnimiti tucet puta na jedan
CD-R i jedan press vodi u utočište.
Zane Trow je elektroničar iz Londona , ima 70 godina i artistički život je
posvetio izučavanju elektronske eksperimentalne muzike. U rosteru je prestižne
Room 40 etikete, a tamo ne može baš svako.
Thnth je recimo samo samo jedna od pesama ( i prva ma koju sam nabasao) sa čudnim
naslovima sa reizdanja albuma For Those Who Hearing Voices (jubilej-20 godina) i predstavlja ( barem meni) uživanje u otkopanom blagu koje mi je surf lutanje darovalo, nenamerno skroz. Muziku je Trow sklopio uz pomoć slušalica, laptopa,
par programčića u nekoj vrsti groznice (već) prošlog dana dok su mu deca
spavala, ili stoički na početku dana planirajući kako da sve što mu se ispreči
u istom savlada na dostojanstven način.
Ambijenti pomešani sa dronovima ili kako ko već gleda u redukovanoj, izdašnosti
žanra je prava uteha dok vetar napolju lomi, savija i smrzava. Iza ove naizgled
muzike koja traži napor, krije se I nagrada. Osećaji ispunjenosti, prisnosti,
topline i neke vrsta smirivanja od svega što napada ili pokušava da ujeda. Pokušava, jerbo
ovakve stvari, utopijskim naporima brane od svega toga, Trow to samo plasira
kroz albume, muziku za instalaciju, ples, filmove, predstave. Dosta smo vremena
izgubili, a da čoveka nismo ni znali. Neko je rekao da kada ne možemo da u
nekome nadjemo to što nam treba u tom trenutku, nešto pošalje strance I da nam šansu.
Zane je to bio I vise nije.
Rani Bansheesi-posebna, ozbiljna sorta, kao i u kasnijem dobu da ne grešim dušu, ali prva dva albuma su bila jedan od temelja post punka pre nego demonstracija punka, a Metal Postcard je u tome imala posebno mesto, neki bi rekli i preimućstvo. Posvećena Johnu Hartfieldu ( nemačkom umetniku koji je svojim radovima bio osvedočeni borac protiv fašizma I nacizma) sa svojim rifovima koji zveče istovremeno i kipte kao distopijski T. Rex koji u rikverc vremeplovu upire prstom na narastajuću pošast, jos nepoznatu i nedefinisanu.Ali tu je, evo je, i sav njen horor prosto vlaži i ježi kožu, nema veze čime se štitimo. Nedavno sam gledao koncert Seven Year Itch i koncertno Mittageisen zvuči jako dobro, iako sam čuo i bolje verzije. Zatim sam proveo popodne vraćajuci pesmu na repeat dok već nije postalo dramatično opasno za različite fizološke procese unutar organizma.Mogao sam sve da zapostavim radi ušančavanja uz spremnost da kroz pesmu dočekam izazove novog dana.
Britki,oštri rifovi McKaya seku kao žilet. Disciplina kao izbor I usud,Susana prkosno-pakosno ispaljuje reči kao hropac,sve je daleko od lirskog, alarmira na sve buduće nevolje koje vidimo i danas kako se povampiruju svud u svetu - svedočimo tome, uostalom. Severinov bas zlokobno visi iznad osvešćenih glava koji dumaju o spasenju i Morrisovi potmuli tonovi su vratili uzbudjenja slušanja pre više decenija. I tada sam znao o čemu se radi, ali je sve delovalo kao čas istorije u osnovnoj školi i nekako artificijelno za pubertetliju, sada smo već familijarni sa uzasima. Izgleda da svet sporo ili nikako ne uči.
Sto se tiče Hartfielda,uticao je na mnoge, pitajte Laibach kako, kada i gde su obilato citirali njegove radove ( neki ideje su njegove, ne njihove), a Metal Postcard su obradili čak i Massive Attack u filmu Jackal. Jedna od ključnih pesama odrastanja.Pojavila se kao b strana singla “Love In A Void” (izdat u Nemačkoj ) I naravno na debi album The Scream.
Treba se baviti sportom. Fizičkim ili mentalnim, svejedno. Trenutno
omiljeni, barem meni je preslušavanje gomile Peel Sessiona –zar ima nešto bolje
I korisnije od toga(?), a tamo je bilo mnogo dijamanata, neiskopanih - koji su
virili ili bili zaprljani, ali ih nismo prepoznavali jerbo nismo znali kako
sijaju. Mudrih par Peelovih reči ( to ga je činilo jos misterioznijim), koje su
nas terale na se uvijamo kako znamo I umemo. Nije bilo “klika daleko”!!
Jedan od grumenčića su The Dodgems I njihov višekaratni komad Lord Lucan is
Missing iz 1977. Tačnije Peel session verzija koji je uradjena septembra te
godine. U naletu punka The Dodgems su ubacili u pesmu psihodelične organe I
napravili pesmu koja je vapila da bude najmanje kultni hit I da budu nešto što
su kasnije postali Teardrop Explodes ili Inspiral Carpets. Ovi punkeri iz
Brightona, kriminalno nepoznati su kasnije doživeli neku vrstu satisfakcije
kada su Luke Haines (The Auters) I njegovi Black Box Reordings izvodili ovu p
esmu. Uvek postoji neki ljudi koji duvaju u vatru.
Band je objašnjavao inspiraciju za pesmu I rekao da nas neprestano
bombarduju informacijama koje su nam nepotrebne za naše obične živote. Zvuči
poznatoi danas!? Koga interesuje gde je nestao Lord Lucan!? Koja li je boja
kose Megan Markl? I da kažem, ceo The Dodgems session je sjajan, ima tu I Devo
uticaja I najave post punka. šteta za jednu karijeru.
Na samog Peela je ova pesma ostavila takav utisak da ju je uvrstio na
njegovu čuvenu listu Festive Fifty na 8.mesto 2005 I smatrao je da je jedna od
najvažnijih pesama od punka pa dalje. A vi izračunjate koliko je to godina od
inicijalnog emitovanja I kakva je to čast bila za njih posle toliko vremena.
Minijatura sa albuma Another Green World koja je utrla put i ohrabrila
kreaciju mnogim post punk vedetama , ne samo i izrazito njima, već svima koji
su muziku shvatali kao polaznu tačku za avanturu, inspiraciju i šansu da
poprave svet oko sebe time što će vazdan tom istom svetu nuditi bolju verziju
sebe.Ovaj put kroz muziku. U ritmičnoj kompoziciji Eno nudi mnoštvo pojmova za
razradu u modu koji gura napred, zahteva da se zaviri u svaki kutak sopstvene
ličnosti da se tamo pronadju nepoznati kvaliteti, vrednosti i inovacije. Za
sve je potreban okidač!
Eno je nesumnjivo bio ispred vremena, osobeni fenomen, jedinka, na ovaj ili
onaj način šta god da je radio, pa čak i sad ne prestaje da iznenadjuje, kada
se čini da nema ni mesta ni prostora ni vremena za to.U In Dark Trees
prepoznajem neke od kasnije nastalih bandova, njihov mladalačko-melanholični
zanos i snažnu nestalnu čežnju kao kreativni zamajac i to me zaista uvek iznova
obodri i uzbudi i posle svega ispreslušanog. Uostalom ekipa koju su definisali
kao Roxy Punks mi je oduvek bila medju najomiljenijima.
Ova pesma ( a moglo je još nekoliko sa ovog albuma), iako kratka,taman je
dovoljno upečatljiva da pokrene mentalno-muzički vrtlog da kreativne individue
ili skupine, obdarene prepoznavanjem u sebi traže asocijacije ili odgovore za nadalje. Pitanje je visilo i jednostavno teralo ljude da nalaze rešenja
u vidu muzičkih ponuda. Njihova priroda im nije dala izbora da ne odgovore.To je
bilo dobro za neurone i za opšte zdravlje. Za njih kao muzikanate, za nas kao
konzumente i srodne duše.
Supersonični trio (devojke na instrumentima i muski vokal) iz Berlina je
za sada favorit u 2025 godini. Frenzično, vrtoglavo, naopačke pa (j)opet naopačke
u nečemu što me asocira na rane Sisterse –ali ih ne bi svrstavao u gotski
sastav, više su po danasnjim merilima coldwave, darkwave post-punk band. Takodje
ne koriste skroz isti instrumentarijum, ali čuju se uticaji The Cramps, The Gun
Club I Suicide, da ne širim u nedogled. Plus, stav da ih je baš briga šta
drugi misle.
Promišljena i adekvatna produkcija me podseća na egzemplar kada su Curve
nazivani Goth Eurythmicsima, samo sa većim osloncem na bazični rok(end rol) od neprežaljenog
dua . Takodje Elektrokohle ne mare toliko za kolorit i bogatiju produkciju, sonika je slična i pomera, gura i razbacuje naokolo uz redukovana sredstva. Da
se razumemo i da se ne bi raspravljali, ne liče na Curve, uzeo sam samo najplastičniji
primer, kako se koriste uticaji.
Ili može ovako - Elektrokhole su (sve pod znacima navoda) goth noiseri,
post punk desperadosi, darkwave party grooveri, surf outlaws etc, etc… koji
ispaljuju ovaj rikošet u trenu. Dobra ploča, čini nas mladjim, poletnijim i vraća
veru da još postoje ljudi koji veruju da ovakva muzika ne menja svet, već naše
vidjenje istog koji nam kao varku nudi zadovoljnu dosadu. Ili bar pokusava da
nas uveri u to. Ovakvi mali antidoti mogu da budu trigeri za nepristajanje, izgledaju
kao mali darovi koji se neocekivano pojavljuju, ne rešavaju stvar, ali im se ne
treba opirati vec pustiti da nas inspirišu da probamo ne samo povratak, vec i novi pocetak, koji nas sigurno, ali neophodno prebacuje u sadasnji trenutak,
sto je preduslov svega. Muzika to moze, hvala nebesima!
Loša vest je da je basistkinja Suzan Flag preminula i nije dočekala izdanje
albuma, što razumljivo umanjuje uzbudjenje pri slušanju ovog albuma.Pijetet pre
svega..